Roguelite igre su jednostavno eksplodirale u proteklih nekoliko godina. Malo pa malo i dobijemo neku, mada i dalje postoje par njih za koje znače da su jedne od najboljih, recimo Hades. Dok u proteklih par meseci su izašli novi naslovi koji su pokupili poprilično puno simpatija igrača, kao što je Windblown. I pored te ogromne eksplozije na igračkoj sceni, mene ona jednostavno nije zahvatila. Sam koncept mi se nikada nije svideo, da uđem u igru, trudim se, zaradim sve i svašta i onda sve izgubim zbog trenutka nepažnje. Ali sam sistem, ma koliko meni nije bio privlačan, je poprilično dobar.

On vas je terao da budete svakim runom sve bolji i bolji, da se trudite više, izučite mehanike koja igra pruža i savladate ih na najbolji mogući način. Da memorišete sve pokrete neprijatelja i jednostavno da stvorite savršen flow pokreta i udaraca na svakom nivou kako bi došli do kraja. Upravo u tim igrama je to i najbitnije, flow i pokreti, ali i pažnja jer svaka greška može skupo da vas košta. Kada sam video da uskoro izlazi igra Yasha: Legends of Demon Blade, moram da priznam da mi se sam art design neverovatno svideo, kao i priča, makar koliko sam znao o njoj pre nego što sam zaronio u igru.
Yasha: Legends of Demon Blade je roguelike igra koja se dešava u mitskoj verziji Japanskog Edo perioda. U svetu gde su ljudi i demoni nekoć živeli u harmoniji, ravnoteža je narušena pojavom “Devetorepog Lisca”, moćnog vođe demona koji je okupio svoje sledbenike kako bi izazvao haos među ljudima. Tri glavna protagonista—Shigure, Sara i Taketora—svaki sa svojim jedinstvenim pričama i borbenim stilovima, kreću na put kako bi otkrili istinu iza ove haotične situacije i pokušali da povrate ravnotežu u svetu.

Dizajn svega šta vidite na nivoima, likove koje vodite i sa kojim pričate je prosto prelep. Ok, priznajem, ja sam malo slab na japansku kulturu, ali izgled ove igre me je stvarno odševio, toliko da sam se molio da igra ne bude hardkor roguelite naslov, već da mogu pošteno da uživam u njoj. Na moje oduševnjenje, ovo i nije hardkor roguelite naslov, već jedno lepo uživanje, i igra koja može da posluži kao savršen uvod igračima koji nikada nisu probali ovaj žanr.
Nego tome ću nastaviti kasnije, moram samo da napomenem da je celokupna priča poprilično kvalitetno odrađena. Dok vi šetate po nivoima kako bi našli delove izgubljenog i moćnog mača, upoznavaćete ljude i pričati sa glavnim likovima, mada priče u ovoj igri su drugačije odrađene. Ceo taj koncept naracije je odrađen u Visual Novel fazonu, imaćete male deonice u kojima ćete samo učestvovati u razgovoru sa nekim, saznati više o njima i približiti se još više svim likovima. Moram da napomenem da je većina likova koje upoznate ili koje vodite po malo šašavo, quirky što bi rekli, ali meni je prijala ta mala neozbiljnost likova, njihove Interne šale kao i put kroz prošlost i dešavanja koja su ih oblikovala.

Ceo koncept priče, lagani cinematici koje ćete videti pre započinjanja vaše avanture kao i kasnije, daju posebnu dozu šmeka. Moram da priznam da priča nije previše ozbiljna, niti nešto ultra duboka, i da pored svega toga mi se čini kao da igra jednostavno ne shvata sebe preozbiljno, što je super stvar. Mislim, iako se glavna poenta priče vrti oko poprilično strašnog demona koji uništava sve pred sobom.
Gameplay je druga stvar koja mi se jako svidela. Igru sam igrao na Nintendo Switch konzolu i pre prvog startovanja sam se tako nadao da će raditi u 60 frejmova, a ne 30 koji je neki standard za Switch igre, makar u ovoj generaciji. Kada sam je startovao, prosto se oduševio fluidnošću i 60 frejmova, kao da nikada nisam video igru koja tako radi na konzolama, okej retko koju sam video na Switchu da budem iskren.

Fluidnost je jako bitna u ovoj igri, upravo zbog akcije i poteze koje možete praviti na nivoima. Izvođenje u ovoj igri je izometrijsko, baš kao nalih Hades naslovima i Windblown igre, tako da u svakom trenutku ćete videti na ekranu sve na šta je potrebno da obratite pažnju. Zanimljiva stvar u ovoj igri je to što ćete kroz njenu priču igrait sa tri glavna lika. I kada budete krenuli New Game, moći ćete da izaberete sa kim želite da započnete avanturu. Pre nego što se dotaknem gameplaya moram da napomenem, da svaka priča ovih triju protagonista je totalno drugačija. Ne samo po pitanju razvijanje priče, već i dešavanja u njoj, pozadine sporednih likova i nekih likova koji su krucijalni za gradnju narativa u celoj igri. Tako da ako hoćete da shvatite celu priču, moraćete da igru pređete tri puta.
A sada, napokon, mehanika, posle toliko odlaganja. Igru sam započeo sa Shigure, mladi ženski ninja koji je deo Konpeki klana. Ona će na raspolaganju imati dual sword i njen playstyle se najviše oslanja na brzu „in the face“ akciju. Po sammom dizajnu i animacijama, ona mi se najviše svidela jer kada se uvežbate, njeni pokreti i uništavanje neprijatelja po nivoima izgledaju kao neki zabavan japanski, smrtonosni ples. U igri ćete imati dve vrste napada, light i heavy, dodge/dash, i parry, a sa svršenim blokiranjem ćete moći da zadate još jači udarac koji će skinuti poprilično dosta healtha.

Tu je i Sara, mali slatki demon koji koristi kratke mačeve za uništavanje svih neprijatelja. Pored Shigure ona je stvarno super lik za igranje, kao i njene opaske. Brza i ubitačna čija se filozofija borbe svodi na puno laganih udarca i onda povlačenje kako vas neko ne bi odvalio jednim udarcem. Dok se Shiguro upgradeovi svode na jačinu udaraca i po neki health, kada sakupljate nadogranje za Saru, oni su više fokusirani na tu njenu mobilnost, ili bolje rečeno, unapređivanje njene mobilnosti na svakom nivou.
Na kraju, tu je Taketora, polu tigar, polu čovek koji je inače ranged unit, iliti bori se isključivo sa lukom i strelom. On će najviše služiti za one igrače koji ne vole da se nađu u baš zeznutoj situaciji okruženi sa puno neprijatelja. Upravo zbog toga, možda je sa njim i najlakše igrati, ali isto tako, makar je meni bilo i najdosadnije. Okej moram priznati da je bilo kul trenutaka, neke protivnike je smešno lako savladati tako dok oni koji jurišaju na vas su bili problematični. Ali generalno, svaka boss bitka sa njim je bila nešto lakša nego sa druga dva lika, iako ni na početku nisu nešto preteške.

Kao i u svakoj roguelite igri, na kraju svakog nivoa ćete moći da nadogradite vaše oružje, health, bonuse ili nešto četvrto, što će vam ostati i u sledećem runu. Mada u svakom runu možete sakupljati i delove oružja, tako da ako sakupite dovoljno para i dovoljno delova, možete sebi napraviti neko bolje oružje. Ta druga oružja će vam definitivno olakšati sledeći run, a neki od njih će imati i dodatne attack bonuse ili elemental damage. Tako da, novim oružjem će se u neku ruku menjati i vaš playstyle, sve u odnosu šta vam to oružje pruža, a šta pre niste imali na raspolaganju.
Sa kojim god likom završaval priču, gameplay jeste jako zabavan, pre svega fluidan i lep za oči. Neprijatelji nisu baš nešto raznovrsni niti previše teški, ali kao što sam rekao, za ljude koji tek ulaze u ovaj žanr, ovo je super stvar.
Jedina stvar koja mi se nije svidela u ovoj igri je što imate cela tri nivoa, tj oblasti. Što znači samo tri bossa. Faktički svaki sledeći run je u osnovi isti, malo toga se menja na nivou a najveći problem je to što je spawnovanje neprijatleja skoro pa identično. Već u prvim runovima ćete shvatiti da ih je stvarno lako ubiti, tako da je boss u neku ruku jedini izazov. Mada, nadao sam se da ću imati više bossova u toku igre, mislim možda izađu u nekom patchu, ako ne, možda tek u nekom, nadam se nastavku. To se meni, kao neiskusnom roguelite igraču u neku ruku svidelo, mislim isključivo na lakoću, ali sa druge strane, očekivao sam makar malo agresivnije i teže neprijatelje, jer posle nekoliko turna i nabavljanja oružja koja mi najviše pašu, sve je bilo baš lagano.

Iako ima samo tri nivoa, oni stvarno prelepo izgledaju, i divno su odrađeni u aposlutno svakom pogledu Krivo mi je što ih nema više, jer verujem da ma koliko da su ubacili, svaki bi bio totalno drugačiji i zanimljiviji od drugog, kao što je i slučaj sa ova tri. Stvar koja me je oduševila je što igra bukvalno klizi na Switch konzoli, u apsolutno svakom trenutku.
Yasha: Legends of Demon Blade (Nintendo Switch)
Yasha: Legends of Demon Blade je prelepa, fluidna, slatka i divna roguelite igra. Po malo lagana, ali po treći put, meni kao neiskusnom igraču je to jako prijalo. Malo mi je žao što nema više sadržaja, jer da ima, sigurno bih uživao u njoj dosta duže. Ovako, nivoi mogu poprilično brzo dosaditi i tada će jedini „push“ da nastavljate runove biti da sakupite što više para i delova i da otključate što više oružja. Bilo kako bilo, Yasha: The Legends of Demon Blade je roguelite koji ne smete propustiti.
-
Gameplay
-
Priča
-
Grafika
-
Zvuk
