10. DokNRitam donosi najsvežije dokumentarce koji se bave muzikom. Jedan od njih je i prvi dugometražni film režiserke Lidije Špegar. Underground Top Lista donosi priču o muzici koja se svira na sahranama i kako se najbliži rastaju od pokojnika. Kroz tu prizmu o muzici i običajima, ona želi da poruči publici da smrt nije tabu tema i da je treba prihvatiti. Ovo je jedinstven i unikatan dokumentarac, koji je posut i humorom i koji sam siguran da će osvojiti srca publike.
VRK: Zdravo Lidija, možeš li se ukratko predstaviti čitateljima Virtualnog Kutka? Digitalni mikrofon i podijum je tvoj, izvoli.
Lidija Špegar: Radim za razne filmske i televizijske produkcije kao urednica, novinarka, istraživačica i redateljica. Završila sam Novinarstvo i dokumentarnu režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.
Nakon nekoliko kratkih i srednjemetražnih dokumentarnih filmova, Underground Top Lista je moj prvi dugometražni dokumentarac.
VRK: Tvoj novi dokumentarac Underground Top Lista baš odskače od svega viđenog na DokNRitam festivalu. Bavi se smrću, ali na potpuno drugačiji način od kojeg smo navikli da vidimo. Sahrane i muzički ispraćaji koje prikazuješ stvarno ostavljaju jak utisak. Mogu da pretpostavim da iza toga stoji neko lično iskustvo, ali zanima me kako si došla na ideju za ovakav koncept i tematiku?
Lidija Špegar: U mladosti sam doživjela nekoliko smrti u mojoj obitelji. Tada sam prvi puta primjetila da se
ljudi u toj situaciji uopće ne snalaze i da ste više manje prepušteni sami sebi.
To je naravno loše jer razdoblje koje vam je potrebno za oporavak dugo traje. Počela sam promatrati na koji se način ljudi odnose prema smrti.
Vidjela sam da je to tema o kojoj se nerado razgovara, trpa se pod tepih, o njoj se priča ispod glasa, kao da se s time može negirati činjenica da je jedino što je u životu sigurno upravo to da ćemo svi umrijeti. Zbog svojevrsnog poricanja ljudi nepotrebno dodatno pate. Patite vi kojima se to događa, ali i oni koji su oko vas jer ih zbog te jake potrebe negiranja smrti nitko nije naučio kako se o tome razgovara na jedan zdrav način.
Najčešća rečenica je „Ne znam što bih rekao“ i agonija se nastavlja. Nitko nas nije učio kako da smrt prihvatimo kao normalnu sastavnicu života i kako da se s njom nosimo. Zbog svega toga sam osjetila snažnu potrebu da progovorim o smrti.
VRK: Kada se u obzir uzme delikatna tema, verujem da potraga za protagonistima nije bila laka. Ipak, uspela si da okupiš stvarno raznoliku i zanimljivu ekipu. Od muzičara, preko ljudi koji su izgubili voljene, do operatera muzike na samom groblju. Kako si ih pronašla i uspela da zadobiješ njihovo poverenje da učestvuju?
Lidija Špegar: Nije bilo nimalo lako pronaći ljude koji su spremni razgovarati o smrti. No, kada bi se upoznali i kada bi osjetili da film ne radim iz pukog voajerizma u tuđu tugu i nesreću, nego sa željom da zajedno kroz ovaj film pomognemo ljudima da se bolje nose sa tugom, polako su pristajali na razgovor.
Osim toga, meni je tijekom snimanja filma umro jedan od najboljih prijatelja tako da sam emotivno bila u istoj situaciji kao i oni. Ovaj film sam posvetila upravo njemu.
VRK: Veliki fokus je između smrti i muzičkog ukusa od strane pokojnika i njihovih porodica. Koliko
ti je muzika pripomogla da istražiš razne decenije i kako se ukus menjao? I da li su te neki
izbori iznenadili, i koliko je zapravo muzika važna u čitavoj priči?
Lidija Špegar: Glazba je u filmu iznimno važna. U razgovoru s producentom Nenadom Puhovskim došli
smo do zaključka da je nekako najnježniji način da otvorimo dijalog o smrti upravo kroz glazbu. Glazba je naš cjeloživotni suputnik. S njom se rađamo, ali s njom i umiremo. Glazba nas u tim trenucima opušta i pruža nam mogućnost da lakše pustimo svoje osjećaje van.
Citirat ću jednog od protagonista u filmu: „Pomaže nam da otvorimo pipu do kraja.“ Zanimljivo je bilo i pratiti kako se izbor pjesama kroz desetljeća mijenjao, od tradicionalne limene glazbe pa danas do pjesama sa top lista.
Prije ljudi glazbu nisu ni birali, već jeizvođena ona koju su glazbenici znali i koja se tradicionalno izvodila na ispraćajima. U to doba nismo imali mogućnost izbora, a danas, kako kaže jedna od protagonistica u
filmu:“Danas imamo YouTube.“
VRK: Iako je tema teška, humor se iznenađujuće provlači kroz ceo film. Pretpostavljam da nije
uvek bilo lako objasniti tu nameru učesnicima, posebno porodicama preminulih. Da li je
nešto moralo da se iseče, i koliko je montažerka Iva Ivan, pripomogla da se stvore prirordno
smešni momenti, ali da se ne izgubi i dalje saosećajni deo?
Lidija Špegar: Najviše me brinulo kako će obitelji pokojnika shvatiti momente u filmu koji izazivaju smijeh.
Nakon što su oni to prihvatili s velikim odobravanjem znala sam da sam očito uspjela tijekom
razgovora s njima dobro objasniti svoje namjere i ulogu humora u filmu.
Montažerka Iva Ivan, koja je provela jako puno vremena radeći na ovom filmu i kojoj sam beskrajno
zahvalna na tome je uspjela dostojanstveno ukomponirati te humorne momente u određene
situacije. Dosta stvari koje su same po sebi zanimljive, ali nisu pridodavale novu vrijednost
osnovnoj ideji filma smo morali ostaviti po strani.
Uz to, neke izbore smo morali napraviti i silom prilika. Kao što znate, glazbena prava su iznimno skupa pa ako je netko npr. izabrao Beatlese za ispraćaj, morali smo se toga odreći.
VRK: Primetio sam da je film sniman tokom COVID-19 perioda. Zanima koliko je dugo trajalo snimanje, i kako je proteklo? Da li je bilo intenzivno?
Lidija Špegar: Film je sniman nekoliko godina iz čitavog niza razloga. U snimanje smo krenuli krajem 2019.
godine. Ubrzo nakon toga je izbila korona pa nismo smjeli snimati, a pogotovo ne na grobljima zbog mjera koje su bile na snazi.
Kako su popuštali s mjerama tako smo se i mi lagano vraćali u snimanje pa tako u filmu na nekim sprovodima možete vidjeti ljude s maskama. Korona i potres u Zagrebu su ipak ostavili traga na ljudima pa bih rekla da je nastupilo jedno razdoblje kada ljudi nisu baš ni bili raspoloženi za razgovor.
Uz to, sam proces je potrajao zato što nije bilo jednostavno pronaći ljude koji su bili spremni, u za njih
bolnom trenutku, pristati na snimanje. Hvala svima koji su prepoznali važnost teme i imali
povjerenja u ono što radimo.
VRK: Prožima se i tematika koja je uvek aktuelna, a to je prikaz razlike između manjih mesta i velikih gradova. A to se da videti i iz običaja. Kada si pravila paralele, da li ti je bila namera da sačuvaš stare običaje i ostaviš dokument za buduće generacije?
Lidija Špegar: Drago mi je da je film dijelom uspio zapisati i našu tradiciju. Nisam se mogla u potpunosti prepustiti tome jer je to jedna sasvim druga tema i za neki drugi film, ali mi je iznimno drago da film donosi i dijelić toga.
VRK: Da li su svi protagonisti koji su učestvovali u filmu imali prilike da ga pogledaju? I kakvi su bili
njihovi utisci?
Lidija Špegar: Većina protagonista je bila na premijeri filma. Bio je to veliki trenutak za mene jer sam s
nestrpljenjem čekala njihovu reakciju. Nakon što je ona bila pozitivna meni je pao kamen sa srca i znala sam da smo zajedno uspjeli napraviti nešto dobro i korisno.
VRK: Većina dokumentarnih filmova, ima scenario koji prate. Ali često iznenade momenti koji nisu
bili planirani i budu zabeleženi na filmu. Da li su se tokom snimanja desili takvi momenti ili je
knjiga snimanja ispoštovana u svojoj inicijalnoj formi?
Lidija Špegar: U ovom filmu nije bilo moguće isključivo pratiti što ste zamislili na papiru iz jednostavnog razloga što ne znate kada će netko umrijeti i na koji sprovod će vam biti dozvoljeno doći. S te strane bilo je izazovno, imajući u vidu osnovnu ideju filma, ukomponirati je u trenutak koji se ispred nas događa. I to je jedan od razloga što je cijeli proces dugo trajao.
VRK: Kakvi su dalji planovi za promovisanje filma? Da li će ići po ostalim festivalima na Balkanu ili
postoje i planovi da obiđe i ostatak sveta?
Lidija Špegar: Produkcija Factum brine o daljnjim prijavama na festivale. Moja jedina želja je da ga vidi što
više ljudi. Nadam se da će ljudima pomoći da smrt počnu prihvaćati kao normalnu sastavnicu naših života.
Film ćete imati priliku da pogledate na 10. DokNRitam festivalu sledećeg datuma: 26. Septembra, u Jugoslovenkoj kinoteci, Kosovska 11, početak projekcije: 19:00h.
