Postoje igre koje odmah znaš gde da smestiš, čak i pre nego što klikneš „New Game“. Pogledaš trailer, vidiš stil, uhvatiš taj ton i pomisliš „aha, ovo je onaj tip igre što kombinuje akciju i atmosferu sa malo filozofije u pozadini“. E pa The Knightling je baš takva stvar, ali opet dovoljno svoja da se ne oseti kao da si već igrao nešto identično. Twirlbound je možda poznatiji po Pine-u, igri koja je imala solidnu ideju, ali se mučila da isporuči sve što je obećala. Ovde je situacija dosta drugačija, vidi se da su izvukli lekcije i da su uz pomoć Saber Interactivea uspeli da podignu ceo projekat na ozbiljniji nivo.

Na papiru, The Knightling zvuči kao „još jedna akcijska avantura sa RPG elementima“. Imaš viteza, imaš mračno ali bajkovito kraljevstvo, imaš magiju i svet koji preti da se raspadne. Ali igrati ga, a posebno doživljavati ga, oseća se kao nešto toplije i intimnije. Nije ovo ona ogromna mapa sa stotinu markera i beskrajnim fetch questovima. Nije ni roguelike gde ćeš pet puta umreti na istom bossu i zavijati u jastuk. The Knightling ide za tim da te uvuče u priču jednog malenog viteza koji zapravo i nije pravi vitez, već više simbol nade u svetu koji se urušava.
Priča je u startu jednostavna, ali nosi taj Twirlbound pečat, svet izgleda bajkovito, a ispod površine krije se tuga i nostalgija. Igraš kao mali vitez (Knightling), biće koje nije ni dete ni odrasli ratnik, nego nešto između, figura stvorena da nosi deo svetlosti kroz kraljevstvo koje je polako pojela tama. Zvuči kliše, znam, ali način na koji igra servira tu priču je vrlo pitak. Likovi koje srećeš nisu generički NPC-ovi sa dva reda dijaloga, već svako ima neku sitnicu, neku rečenicu ili gest koji ti ostaje. Jedan starac koji ti objašnjava da se nekada i on borio, pa sada jedva može da podigne baklju; devojčica koja ti daje cvet, pa ga koristiš kasnije kao simbol kada otključaš deo priče; ili neprijatelj koji, umesto da samo rikne, ostavlja za sobom trag koji objašnjava zašto je uopšte pao u tamu. Sve to dodaje slojeve koje nisi ni tražio, a raduješ im se kad naiđu.

Gameplay je miks klasike i modernih ideja. U osnovi, ovo je akcijsko–avanturistička igra iz trećeg lica. Imaš seču mačem, rolanje, blokiranje i par specijalnih poteza vezanih za svetlost. Nije soulslike (iako se vidi da su uzeli inspiraciju), ali nije ni arkadno lako. Sistem borbe je dovoljno čvrst da se osećaš moćno kad savladaš protivnika, ali i dovoljno izazovan da ne prođeš kroz igru bez da bar par puta opsuješ kad te stigne neki veći neprijatelj. Posebno zanimljiva mehanika je „Resonance“, sistem koji kombinuje tvoje napade sa prikupljenom svetlošću i daje im specijalne efekte – na primer, ako dovoljno puta uspešno pariraš udarce, sledeći tvoj napad osvetljava celu oblast i oduzima deo energije svim neprijateljima u blizini.
Ali ono što me je najviše kupilo je kako se svet otvara. Igra nije open-world u smislu beskrajne mape, već više „poluotvoren“. Imaš zone koje su povezane, svaka sa sopstvenom atmosferom i setom izazova. U jednom trenutku šetaš po šumi gde se magla spušta i krije neprijatelje, već u sledećem si u ruševinama grada gde senke bukvalno izlaze iz zidova. Tempo igre nije brz – ako voliš da trčiš i ređaš misije, možeš, ali ovde se vidi da su želeli da igrač zastane, da posmatra, da „oseti“ prostor.

Kad već pričamo o osećaju prostora, grafika i stil su pun pogodak. Ovo je onaj tip igre gde ne tražiš fotorealističnost, već atmosferu. The Knightling koristi stilizovane modele i osvetljenje koje igra ogromnu ulogu – svetlost i tama nisu samo narativni motiv, već i vizuelni ključ svega što vidiš. Boje se menjaju zavisno od tvog napretka u priči – svetli delovi postaju još topliji i življi kad doneseš svetlost u region, dok tamni delovi postaju gušći i teži kako se približavaš važnim bitkama. Na trenutke imaš utisak da igraš neku modernu bajku, ali bajku u kojoj znaš da svaka odluka ima cenu.
Performanse su stabiln igra izgleda sjajno na Xbox Series X konzoli. Muzika je posebna priča. Twirlbound se baš potrudio ovde – soundtrack je emotivan, sa kombinacijom ambijentalnih tonova i orkestarskih tema koje rastu kako borbe postaju ozbiljnije. Ima onih trenutaka kad ti muzika digne dlake na rukama, ne zato što je bombastična, nego jer se uklapa u ono što se dešava. Recimo, šetaš pustim poljem, skoro tiho, čuje se samo lagani ton, i onda, čim naiđeš na prvi talas neprijatelja, sve se podigne i krene kao da ti govori „e sad je vreme da pokažeš da si Knightling“.

Voleo bih da kažem da igra nema mana, ali naravno da ima. Neki delovi priče umeju da uspore previše, posebno kad igra insistira na backtrackingu kroz već očišćene zone. Nekad AI neprijatelja ume da bude tup, pa samo stoje i čekaju da ih zvekneš. A ima i momenata kad platforming delovi deluju pomalo nespretno, kao da nisu do kraja ispeglani. Ali iskreno, ništa od toga ne kvari ukupnu sliku – to su više sitnice nego ozbiljni problemi.
The Knightling (Xbox Series X)
Na kraju dana, The Knightling nije „blockbuster“ igra koja će da redefiniše žanr. Ali je igra koja zna šta hoće, koja ima srce i atmosferu, i koja je napravljena sa jasnom idejom: da te natera da se vežeš za jednog malenog viteza i njegovo putovanje kroz svet tame i svetlosti. I to uspeva. Ako voliš akcione avanture koje nisu samo trčanje i seča, već imaju i malo duše, onda će ti ovo legnuti. I možda je najlepše od svega to što igra ostavlja prostor za razmišljanje. Kad završiš, ostaješ sa onim tihim osećajem da si bio deo nečega manjeg, ali značajnog. Kao da si zatvorio knjigu bajki koja nije bila samo za decu, nego i za odrasle koji znaju šta znači nositi svetlost kroz mrak.
