Postoji nešto posebno u tome kada se vratiš u svet Mafije. To nije samo još jedna igra o kriminalcima, pucnjavi i automobilima, već uvek priča o ljudima, o lojalnosti, izdaji, porodici i onooj tankoj niti koja deli čast od propasti. Kada je najavljen Mafia: The Old Country, priznajem da nisam znao šta da očekujem, bio sam i skeptičan i uzbuđen u isto vreme. Sa jedne strane, serijal je već imao svoje vrhunce i padove, a s druge, obećanje povratka u korene, u staru Siciliju i prve dane organizovanog kriminala, zvučalo je kao nešto što bi moglo da probudi onu vatru u nama koju smo imali kada smo prvi put čuli Tommyjev glas u originalnoj igri. I da, The Old Country je tačno to, povratak, ali i novo poglavlje koje pokušava da odgovori na pitanje: šta se desi kada koreni koje pokušavaš da neguješ postanu otrovni?

Radnja igre smeštena je u 1910te i vodi nas u Siciliju, u doba kada se pod suncem juga Evrope rađa organizacija koja će kasnije obeležiti ceo vek kriminalne istorije. Vi ste Antonio, mladić koji se vraća iz Amerike, bežeći od neuspela posla i još gorih neprijatelja. Dolazak u svoje selo na obali ne donosi mir, umesto toga, uvlači vas u vrtlog krvne osvete, sukoba između porodica i prvih koraka onoga što će kasnije postati „Cosa Nostra“. Od samog početka jasno je da The Old Country ne pokušava da ponovi ono što smo već videli, već da nas stavi u srž mita, da osetimo kako to izgleda kada kriminal još nije „biznis“, već pitanje preživljavanja, ponosa i prezimena koje nosiš. Svako selo izgleda kao da je izvučeno iz stare fotografije, uske, kamenom popločane ulice,, ljudi koji vas gledaju onako kako to rade samo u malim mestima, sa jednakom dozom i sumnje i straha. Muzika, je sjajna, i savršeno doprinosi atmosferi. Stvara taj osećaj melanholije, ali i nekako suptilno naglašava svo to nasilje koje svakog trenutka može da se desi oko vas.
Narativ je pun detalja, a dijalozi su pisani sa strašću i autentičnošću. Sicilijanski dijalekti, mešavina italijanskog i engleskog kod povratnika iz Amerike, daju posebnu boju razgovorima. Često sam se hvatao kako samo stojim i slušam, bez potrebe da jurim dalje. U jednoj sceni, stari Don vam objašnjava da mafija nije zlo, već „način da se preživi u svetu koji ne mari za nas“. I dok Antonio klimne glavom, vi kao igrač znate da je to samo izgovor, i da svaki potez vuče nove krvave posledice.

Kako igra napreduje, Antonio ne samo da gradi svoj ugled, već i svoju mrežu ljudi. Oslobađanjem zatvorenika, pomaganjem seljanima ili rešavanjem sitnih zadataka, regrutujete saveznike. Svako od njih ima svoje prednosti – neko je dobar švercer, neko odličan strelac, a neko ume da zastraši protivnike bez ijednog ispaljenog metka. Ti ljudi nisu samo „NPC pratnja“, već deo vaše priče, i svaka njihova smrt se oseća kao lični poraz. Igra vas ne štedi – ako izgubite ključnog saveznika, nema vraćanja sejva, priča se nastavlja, ali praznina ostaje. To daje težinu svakoj odluci, svakoj akciji.
Gameplay u suštini je kombinacija poznatih elemenata Mafia igara sa novim pristupom koji se oslanja na sporiji, taktičkiji tempo. I dalje imate pucnjavu iz trećeg lica, u toku vožnje, ali ovog puta iz starih kamiona, kočija i prvih automobila koji se ponašaju kao da će se raspasti na svakoj krivini, ali ono što je novo jesu segmenti koji podsećaju na survival. Municije nema mnogo, oružje je staro i nepouzdano, pa često morate da birate da li ćete pucati ili pokušati da rešite situaciju na drugi način. Na primer, jedan od ranih zadataka me je naterao da se uvlačim kroz staru tvrđavu i eliminišem protivnike tiho, nožem i improvizovanim zamkama, jer sam imao samo šest metaka u revolveru. Kada na kraju dođe trenutak da povučete obarač, svaki pucanj deluje kao mali potres, nešto što menja tok priče.

Stealth mehanika je sada obavezan deo igre. Jeste da je u neku ruku bila i u drugim delovima, ali ovde vas igra u nekim trenucima suptilno forsira da budete tihi. Nije kao da ne odgovara celoj atmosferi i naravno okruženju, šta više, ti trenuci su odlično odrađeni. Mada ni borba oružjem ni stealth mehanika nisu baš savršene. Nekako mi se čini da je peak Hangar13 bio sa Mafia III. Iako je to bio ozloglašeni naslov nakon izlaska, kako je vreme prolazilo, ljudi su shvatali da je ustvari to sasvim solidna igra, a gameplay mehanika je odvajala od prethodnih naslova. U ovom. slučaju, The Old Country deluje kao jedan “step back” u odnosu na trojku. Ne znam šta se desilo u međuvremenu, ali sve u svemu, možda je moglo biti bolje. Mada i ovako je poprilično serviceable što bi rekli, služi svrsi a pre svega, zabavno je.
Ono što mi se posebno dopalo je kako se The Old Country ne boji da bude spora igra. Ima trenutaka kada jednostavno sedite u konobi, pijete vino sa svojim ljudima, slušate priče o starim ratovima i ljubavima. Ti trenuci mira čine da nasilje koje sledi deluje još brutalnije. Kada nakon toga krenete da palite polja rivala ili bacate tela u more, osećaj težine je ogroman. Kao da vam igra stalno govori – ovo nisu samo neprijatelji u igri, ovo su ljudi sa porodicama, a vi ste deo spirale koja nema kraja.

Vizuelno, igra izgleda odlično i odlično radi na Xbox Series X konzoli. Bio sam malo skeptičan jer review ključevi za konzolu nisu bili dostupni sve do dana kada je pao embargo, ali na kraju je ispalo sjajno. Svetla koja probijaju kroz pukotine u zidovima, kiša koja natapa prašnjave puteve i pretvara ih u blato, nebo koje gori u zalasku dok tela ostaju iza vas, sve je odrađeno sa pažnjom i umetničkim osećajem. Likovi su izražajni, njihove bore, pogled i način na koji se kreću govori više nego hiljadu reči. Audio dizajn je jednako snažan, pucnji odjekuju uskim ulicama, šapat se čuje kroz zidove, a pesma iz daljine donosi osećaj da život ide dalje, iako se svet oko vas ruši. Ništa od ovoga nije čudno jer igru pokreće Unreal Engine 5, što je sa jedne strane sjajna stvar, ali sa druge malo paklena kada su u pitanju PC igrači. Po svemu šta smo videli, deluje da je ovo još jedan UE5 naslov koji će za neke biti prezahtevan za igranje na njihovim računarima. Tehnički, igra ima sitnih problema, povremeni padovi frejmova u haotičnim momentima i poneka glupava AI odluka kod saveznika. Ali ništa od toga ne kvari ukupni doživljaj. Čak bih rekao da ti sitni nedostaci dodaju na šarmu, jer podsećaju da je ovo iskustvo koje diše, a ne sterilna simulacija.

Na kraju, Mafia: The Old Country uspeva da uradi ono što sam potajno želeo – da me vrati u svet Mafije, ali bez kopiranja starih formula. Umesto glamura američkog podzemlja, dobijamo prljavštinu Sicilije, korene jednog zla koje će tek procvetati. Igra nije laka, ni po gameplayu ni po emocijama, ali je upravo zato posebna. Kada nakon završetka sedite i gledate more koje briše krvave tragove, shvatite da ste prisustvovali priči o početku kraja, o zemlji gde je sve počelo i gde nikada nije završilo.
Mafia: The Old Country (Xbox Series X)
Čak i pored svih mana, za mene Mafia: The Old Country je možda najbolja Mafia igra još od originala. Ne zato što je savršena, već zato što ima dušu, ono šta je falilo trojci, a to je nešto što se ne viđa često, i tu mislim generalno na industriju igara. Ako volite serijal, ovo je obavezno iskustvo. Ako ga nikada niste igrali, možda je baš ovo pravo mesto da krenete, u staroj zemlji, gde sve ima cenu, a samo retki prežive dovoljno dugo da je plate. A onda, sledi prvi, drugi pa treći deo. Ni jedan vas neće ostaviti ravnodušnim, to je sigurno.
