Film počinje na kućnoj žurci gde pratimo mladu nepoznatu ženu koja je pod uticajem alkohola i opijata. Ona odlazi sa kućne žurke u noćni klub Blast. Tehno muzika, stroboskop koji čini da igranje bude usporeno, i time gradi veoma neprijatnu atmosferu. U jednom momentu, ona se pogubi i počne da se udara glavom po šanku i da vrišti, kao da je videla vraga. Ljudi joj prilaze i pokušavaju da joj pomognu, ali bezuspešno.
Gde se njena priča prekida, izlazi nova naslovna kartica koja nas upoznaje sa našom drugom junakinjom Andreom (Ester Eksposito) mladom studentkinjom koja je u vezi sa dečkom koji se nalazi na drugoj strani sveta. Osećaj usamljenosti je izjeda, i tokom učestale komunikacije putem telefona i video poziva sa njim pokušava da ispuni emotivnu prazninu. Tokom jednog od snimaka koje mu šalje, on joj ukazuje da je neko u sobi sa njom. Isprva, ona ne veruje u to, ali kako joj je usađen crv sumnje, gledajući taj snimak i razne fotografije iz proplosti, počinje da vidi čoveka u crnom. Ta spoznaja će izazvati u njoj nemir, i bolesnu opsesiju da shvati ko je ta osoba i zašto je prati i uznemirava.
Opet se dešava vremenski skok u sasvim novom mestu, gradiću La Plata, u Argentini. Naša heroina ovog puta je mlada Karmila (Malena Vila) koja traži inspiraciju za svoj fillm. Ona koristi kameru da snimi razne scene iz svakodnevnog života, i u jednoj vožnji busom, spaziće svoju buduću muzu, Mari. (Matilda Olivijer) Karmila će razviti opsesiju njom i krišom će dokumentovati njen život, i uspeti da je upozna. Ali ubrzo će saznati da Mari, takođe mori slična situacija kao i kod prethodne junakinje. Sve tri devojke, doživljavaju slične situacije i dele sličnu kletvu koja se širi generacijama. Sve počinje sa jecajima, koji ih dozivaju ka misterioznom neboderu u centru grada.
Horori učestalo ispadaju najzahvalniji za pravljenje filmova jer u njih možete da ubacite razne metafore i alegorije, i da ostavite dovoljno prostora gledaocima da sami osmisle šta se zapravo desilo. Sos – poziv za pomoć je baš takva vrsta filma, otvoreno komunicira sa gledaocima i daje mogućnost stvaranja široke interpretacije.
Debi Pedra Martina Kalera otkriva autora opsednutog simetrijom i sporim, statičnim kadrovima, dok agilna kamera povremeno razbija ukočenost kompozicije i pruža uvid u psihološka stanja naših heroina. Iako ta kombinacija ume da stvori efektne, gotovo sablasne momente koji izranjaju iz melodrame, film je donekle i sve karte položio na estetiku.
Korišćenjem mobilnog telefona, i kamere kao potencijalnog sredstva da se vidi jezivi entitet je i donekle komentar na današnju izolaciju koja većina ljudi prolazi jer se život preneo na digitalni svet. Jako su efektivni prikazi čatova poput WhatsApp aplikacije, koji se pozicioniraju slovima širom čitavog kadra i koji nam na momente oduzimaju pažnju od sitnih detalja koji se dešavaju u pozadini. Ono što je zanimljivo je da sam entitet nema striktna pravila kao mnoštvo prethodnih utvara koje smo viđali u horor žanru, tako da to može da zasmeta horor puristima koji vole da je sve u sitnim pravilima.
Ono što ide kao najjači adut samog filma, jeste da naspram mnogih novijih horora, poštuje gledaoce tako što gradi jezivu atmosferu, gde taman mislite da će se desiti “jump scare”. Međutim postane dramatičan, i kada se najmanje nadate, i kada vas ušuška, onda film udara jako i nemilosrdno i doživećete scene od kojih se diže kosa na glavi i ledi krv u žilama.
Uz pomoć scenaristkinje Izabele Penje, napravili su narativ koji se sastoji iz tri epizode, a koje vezuje tematika, koja se istovremeno može poimati kao nasleđivanje bolesti, strah od smrti, i kako vršenje nasilja ne mora nužno da ima oblik, ali itekako može da ima jak odjek ne samo na naše protagonistkinje već i na neposrednu okolinu u kojoj obitavaju. I da konstantno istrajava, čak i posle toliko decenija.
Sve tri glumice su zaista odradile vrhunski posao i snašle se u teskobnim scenama, iako se vidi da je režiser imao jaku nameru da uzme tri najlepše moguće glumice koje možete da zamislite. Ovde to nije minus, već na nekim sitnim karakternim osobinama daje im i dosta snage i razvoja, da se suoče i prebrode svoje nedaće i da ne budu samo žrtve.
Sama struktura je nelinearna, i gradi efektivnu misteriju koja se meša sa životnim momentima, i ponovo jačina scenarija i režije, proizilazi kada dođu jezivi momenti, sa sablasnom atmosferom koja odlično funkcioniše. To mikrodoziranje horor scena, je zapravo pokazatelj dobre umerenosti u žanrovskom tonalitetu, da ne želi da se požuruje da vas što pre zastraši, nego da igra dugačku i sporu igru, gde vam puls otkucava sve brže i brže i vama kao gledaocima bude maksimalno napeto i neprijatno.
Jako bitan aspekat filma je i muzika koju je radio francuski kompozitor, Olivije Arson. Njegova muzika je mešavina elektronike, dron šumova, klasičnih instrumenata koji svaku scenu grade sa jako neprijatnom atmosferom i koji pogađaju u centar kada treba da osetimo veliku opasnost i nelagodu koja će se prikazati na velikom platnu. Iako većina horora igra na jačinu zvuka, učestalo ga napanje, da bi mi mogli nešto da osetimo tokom projekcije, ovde je to zapravo urađeno sa stilom, i ukusom.
Ako bih imao zamerku na sam film, to je sam kraj. Razumem potrebu režisera i scenaristkinje da ostave otvoren kraj, i verujem da će današnju publiku to odbiti, jer ako nisi objasnio zašto si koji vrag i pravio? Ovde zapravo ta otvorenost govori mnogo više nego da smo dobili sve objašnjeno sa sve šlagom i višnjicom na vrhu.
Samo eto ostavlja malo kiseo utisak, da kada je postalo najslađe i najnapetije da se tako završi.
Živimo u doba hiperprodukcije, i voleo bih da SOS – poziv za pomoć, ostane film za sebe. Bez dodatnih nastavaka u kojima bi objasnili entitet, nekada su prazne rupe u scenariju daleko efektivnije i da nama kao publici dozvoli da sami izmaštamo i popunimo iste. Ovo je jako efektivan i dobro osmišljen debi, verujem da je pred režiserom bogata karijera i voleo bih da vidim kako će se snaći u nekim drugim žanrovima. Ali ako se odluči da ostane pri hororu, i bude sarađivao sa istom scenaristkinjom, pogledao bih i njihov drugi horor pod uslovom da izmene formulu naspram ovog dela, jer sam siguran da tu postoji još prostora za razvoj i istraživanje. Ako ne znate šta biste gledali u bioskopu, a volite horore sporijeg tempa, ovo je zaista filmsko iskustvo koje se mora doživeti u bioskopu da biste dobili pun bogati filmski efekat.
Distribuciju filma radi Five Stars Films i film je dostupan širom bioskopa po Srbiji
