Kleber Mendonca Filho je zanimljiv tip, osim toga što je režiser i scenarista, svoju karijeru je započeo kao filmski kritičar. Njegova filmska dela se često bave istorijom Brazila, i ne tako dalekom prošlošću, u kojoj su se dešavala razna surova politička previranja koja su uticala na živote žitelja te zemlje. Zajednice ljudi, ili povremeno pojedinci su njegovi glavni akteri, i često ih prikazuje u tranzicionom periodu, gde se surova prošlost i dalje pomalja, i pokušava da dominira nad budućnošću koja bi zapravo trebala da isceli rane prošlosti i dovede konačno boljitak za čitavu zemlju i njene žitelje.
Stoga i ne čudi da se ponovo odlučio na korak vraćanja u prošlost u doba svojeg detinjstva, sedamesete godine prošloga veka. To je bio jedan od najteskobnijih perioda, za čitavu zemlju, vladala je vojna diktatura, gde su ljudi bili tlačeni i mučeni, i često da bi spasili živu glavu ili su proterani, ili su bežali iz zemlje. Oni koji su bili manje srećni, su mnogo ranije susreli sa smrću.
Priča počinje 1977. godine, to su poslednje godine vojne diktature u zemlji, i stvari su posve napete. Naš glavni lik je profesor, Marselo Alvez (Vagner Moura) koji je srednjih godina i staje na jednoj benzinskoj pumpi da dopuni benzin. Ima i šta da vidi, blizu pumpe nalazi se leš pokriven kartonom. Iako mu je benzin pri kraju, sprema se da zbriše glavom bez obzira, ali ga radnik sa pumpe uverava da je sve u redu i priča mu šta se dogodilo. U jednom momentu dolazi i vojna policija, koja ga ispituje. Od prve scene stavljeno nam je do znanja da naš glavni heroj beži od nečega, i da je tenzija golema, i situacija preozbiljna.
Marselo taman dolazi u vreme velikog karnevala koji se dešava u Resifeu, gradu na obali mora. Nalazi i svoj mir u sigurnoj kući, Done Sebastijane (Tanja Maria) koja pruža utočište raznim političkim i nepoželjnim izgnanicima režima. Tu zajednicu čine Klaudija (Hermila Gedeš) i Haroldo (Žao Vitor Silva), i bračni par iz Angole, Tereza Viktorija (Izabel Zuaa) i Antonio. (Licinio Žanuario)
Iako svi dele slične nedaće, ova mala zajednica izgnanika zapravo čini jednu živopisnu porodicu, i svi dobijaju predstavljanje putem gazdarice Sebastijane koja pleni sa takvom živahnom energijom u svojih 77. godina života.
Ubrzo saznajemo da Marselov razlog dolaska jeste da vidi svojeg sina Fernanda (Enzo Nunes) koji je i dalje u domu svojeg svekra, Alešandrea (Karlos Francisko) koji radi kao projekcionista u lokalnom bioskopu. Marselo planira da skuje plan da sa sinom pobegne iz zemlje, a za vratom mu osim policije, diše i gomila plaćenih ubica koji žele da mu okončaju život. Svaki dalji detalj bi bio razotkrivajući i mislim da svako ponasob treba da doživi film na svoj način, i sa strpljenjem jer ima bogato trajanje od dva sata i četrdeset minuta.
Ono što primećujem kao učestalu veštinu režisera Klebera Mendonce Filia, jeste da svaki lik koji se pojavi unutar filma, ma koliko da je mala uloga. On ih pre svega tretira kao ljude od krvi i mesa, prikazuje njihove vrline i mane. Kada se film završi, dosta njih ostavi (pogotovo manjih nenametljivh uloga) jake utiske, zbog autentičnosti prikaza tadašnjeg vremena i mentaliteta.
Bavio se našim glavnim likom Marselom, koji je odraz poštenja i normalnog čoveka, koji pokušava da pliva u opasnim vremenima i osigura siguran život sebi i svojem detetu. Ili pak kada se okrene, nitkovima poput policijskog inspektora Euklidija (Roberio Dijogenez) i njegovih “sinova”, Arlinda (Italo Martins) i Serđa (Igor de Arauho) koji imaju svojih par epizoda tokom filma, iako su to ljudi koji su ogrezli u grehu i ne prezaju da urade najgora moguća dela i za njih ima empatije.
Takođe je i prikaz same zajednice izgnanika fantastično koncipiran, svaki lik se tačno raspoznaje po specifičnim manirizmima i razmišljanjima, ali ono što njihova zajednica evocira u inače teškim momentima jeste prikaz topline i solidarnosti. Nešto slično je uspeo u svojem prethodnom igranom filmu Bakurau.
Iako možda deluje da se u raznim instancama skreće sa centralne priče, to zapravo dosta daje vremena za introspekciju događaja i dela koje su glavni akteri učinili od početka filma. “Sporo” razotkrivanje detalja i konstantno skretanje sa glavnog toka priče, iskorišćeno je na takav način da nam istovremeno zagolica maštu, i da nam ne da odgovore na svaki mogući podzaplet. To nam u neku ruku ruši filmsku logiku, i više liči na naš stvarni svet, gde razni događaji umeju da se dese, i onda nama preostaje vreme i prostor da promislimo o tome šta smo osetili i doživeli. Prelepo je videti kada autor sebi može da dozvoli da mu film diše, i da se ponada da će publika to moći da ceni.
Fotografija u filmu je fantastična, konačno jarke i živahne boje, koje plene i zaista pripomažu da se uzdignemo iznad morbidne tematike, i da osetimo i živahnost grada i žitelja. Evgenija Aleksandrova je snimateljka, koja hvata grad i ulice i sve žitelje, skoro sa dokumentarističkim pristupm, i to nam daje utisak nekadašnje stvarnosti, i nema momenta plastičnosti koje se uglavnom osete u produkcijama koje pokušavaju da emuliraju prošlost. Što svakako iskače iz trenutne filmske ponude, gde se uglavnom boje u filmovima i serijama, prave da budu uu nekolicini specifičnih boja i tonova, što navodi na određenu uniformisanosti da “sadržaj” mora da bude takav da ne odskače prosečnim konzumentima i da ne ošeti njihove skupocene zenice.
Vagner Moura je odradio fenomenalan posao, oživljavajući lika koji doživljava i veliku transformaciju tokom filma. Kroz minimalne facijalne ekspresije i prodoran pogled, daje nam na izvolte da vidimo kakva su sva emotivna komešanja kroz koja njegov lik prolazi. I zrači neverovatnom prirodnošću, pogotovo što je ovo veoma zahtevna uloga. I ne bi me začudilo da osvoji i nagrade za glavnog glumca na budućim nagradama.
Pri kraju filma ima jedan segment koji ne bih kvario gledaocima, ali dvoje likova se sreću i diskutuju o prošlosti i budućnosti. Jedan od njih ne može da podnese tu prošlost, ali druga osoba je uzela da je otkriva jer ima poletnost i snagu koje starije generacije nemaju. Veliki je uspeh zapravo što se film suočava sa bogatom i teškom istorijom i stavlja na uvid mlađim generacijama kroz šta su njihovi stari proživeli da bi oni danas imali bolji život. I sve je to uvijeno u slojevitu priču, koja često zna da nas navede na razne tragove i detalje o događajima iz tog perioda, bez potrebe da nam kao gledaocima previše podcrtava stvari.
Tajni Agent (O Agente Secreto) je jedan od takvih filmova koji ne može da se gurne u jednu vrstu ladice, nije ni klasičan triler, ni horor, ni drama, iako ima sve moguće zamislive elemente koje sam naveo. I ta fuzija svih žanrova funkcioniše sjajno. Ovo je iskustvo jednog čoveka (režisera) koji je proživeo tu epohu, i napravio film prvenstveno za sebe, i za koji sam siguran da će tokom dugih niza decenija, otvoriti dijalog sa publikom iz svih delova sveta. Jer ovo je univerzalan film koji govori o nedaćama koje su i dalje aktuelne i na kojima bi trebali da radimo da ih rešimo. Za bolje sutra.
Što se mene tiče, ulazi u lični izbor za najbolji film godine, teško je da će još neki od preostalih naslova uspeti da ga svrgne sa trona. (Možda, sentimentalna vrednost, ali otom potom)
Trenutno ga možete pogledati na Festivalu Autorskog Filma.
