Devil Jam je još jedna u moru igara nastalih nakon eksplozije popularnosti roguelite bullet hell hita Vampire Survivors, ali sa akcentom na metal (žanr muzike, ne čelik i gvožđe). Kao i svaki muzičar koji drži do sebe, potpisujete ugovor sa Đavolom, ali Đavo je prepreden i vi završavate u vatri pakla, gde vaša avantura počinje.

Priča nije preterano originalna, što nije nužno problem, ali mi se ne dopada što, sem uvoda koji sam opisao, ništa više nećete saznati. Čak ni razgovori sa malobrojnim NPC-ovima ne proširuju priču, niti doprinose izgradnji sveta i likova. Smatram da je propuštena velika prilika da se ispriča zanimljiva priča sa bizarnim likovima. Pakao već dugo služi kao inspiracija raznim umetnicima, te je grehota što u slučaju Devil Jam nije uložen makar piko promil truda u priču. Malobrojni likovi koje vodite i srećete mi deluju zanimljivo sa strane dizajna, stoga mi je veoma krivo što nije uložen trud da nam se ti likovi približe i da ih upoznamo bolje.
Srećom, kada je gameplay u pitanju, evidentno je da je uložen trud u osmišljavanje interesantne ideje. Kao i u drugim igrama u ovom žanru, vodite lika koji automatski, posle određenog vremena napada neprijatelje koji neprekidno naviru. No, Devil Jam je zanimljiv jer se napadi vrše u ritmu metal muzike koju čujete tokom igre, što mi je u početku bilo veoma kul, barem dok nisam primetio da u igri nema mnogo muzičkih numera. Sama muzika nije loša, štaviše par puta sam uhvatio sebe kako tapkam stopalom o pod dok igram, ali bih se smeo kladiti da će se naći metalci kojima se ne dopada što muzika ume da vuče na power metal. Posle nekog vremena sam utišao muziku iz igre i pustio Corpsegrindera da mi nežno pevuši na uvce.

Očigledno je da je Devil Jam velik omaž metal žanru, što se da primetiti u svim aspektima igre, od muzike, preko imena oružja i buff-ova, nivoa po kojem se krećete, dizajnu likova, itd. Ova igra jede i pije metal bez obzira koji obrok je u pitanju. Rekao bih da je igra ujedno i test vašeg poznavanja metala. Simpatično mi je bilo videti oružje i abilityje koji se zovu Antichrist Superstar, Reign in Blood, Piece of Mind, Seek & Destroy, itd. Uveren sam da ima mrguda od metalaca koji bi za ovu igru rekli da je gnar, ali ja se još uvek trudim da ne budem namćor i uživam u nečemu simpatičnom, pa makar to izazivalo i blag transfer blama.
Moram skratiti digresiju i vratiti se na borbu u Devil Jam. Kada god levelujete lika, poseti vas jedan od smrtnih grehova u ljudskom obliku i nudi vam izbor novog oružja i/ili buff-ova. Vaš inventory, u koji slažete oružje i buff-ove neodoljivo podseća na vrat gitare i nudi vam dvanaest slotova u 3×4 mreži. Developeri tvrde da postoji preko 4.93 kvadriliona mogućih kombinacija oružja i buff-ova, a ja biram da im verujem. Velik broj kombinacija koje proizilaze iz postavljanja raznovrsnog oružja i buff-ova u vaš inventory definitivno doprinosi zabavi i osećaju da je svako ponovno igranje drugačije, ali vremenom svako prelaženje počne da liči jedno na drugo, ali oružje tu nije najveći krivac.

Igru počinjete kao gitarista, ali brzo otključavate i devojku koja svira bass gitaru, kao i curu koja peva. Na žalost, u Devil Jam imate mogućnost da igrate samo sa tri lika, od kojih je samo jedna cura lik koji napada iz daljine. Smatram da je ogroman propust što nismo dobili još barem bubnjara, pa da imamo ceo bend, jer likovi se jednostavno ne razlikuju previše da bi to pravilo ogromnu razliku u taktiziranju tokom igranja. Problem je što ćete se u igri kretati kroz samo jedan nivo, što je počelo da me dovodi do ludila nakon tridesetak sati igranja. Jedan nivo je jednostavno malo, pogotovo kada se uzme u obzir da taj nivo izgleda poprilično jednolično.
Neprijatelji umeju da izgledaju veoma lepo i detaljno, ali takođe neki od njih deluju kao da nije uloženo mnogo truda u njihovo osmišljavanje (slepi miševi sa zvučnikom umesto glave mi prvi padaju na pamet). Boss-ovi su malobrojni, ima ih samo tri, plus Smrt protiv koje se borite kada prođe 30 minuta. Od ta tri bossa ćete se boriti protiv dva tokom prelaska, pa se može desiti nesretna situacija da ste već 4-5 puta prešli igru, a da niste videli jednog od tri bossa. Još jedan problem na koji sam naleteo je sama težina igre – uspeo sam je preći u trećem pokušaju, a od tada sam je prelazio u svakom pokušaju. Da, svakim prelaskom otključavate nov nivo težine, ali ja nisam uspeo umreti ni jednom u 30 sati igranja, ako ne računam prva dva pokušaja.

Još veći problem je što sam uspeo otključati sve u igri za manje od 15 sati. Dobar je znak što sam nakon otključavanja svega igrao igru još dvadesetak sati bez obzira što, sem quest-ova koji mi daju pare, koje nemam više na šta da trošim, nemam mnogo toga da radim u igri. Na žalost, ne mogu da hvalim igru jer znam da je jedini razlog što je igram činjenica da me igre ovog žanra hipnotišu i veoma brzo aktiviraju centre za nagradu u mom mozgu. Čim je ta magija prošla i kako sam skapirao da jedino proveravam koliko strpljenja imam da radim jedno te isto u krug, obrisao sam igru i više ne razmišljam da je pokrenem. Moram napomenuti da su česti crash-ovi igre doprineli odluci da sa njom završim za sva vremena. Dešavalo mi se da igra crash-uje kada sam u bazi i pričam s NPC-jevima, ali se to daleko češće dešavalo tokom igranja i to u trenutku kada dobijem level up. Jasno mi je da će to biti ispeglano kad-tad, ali je mene veoma nerviralo kada mi igra otegne papke u 25. minutu igranja.

Kada su u pitanju grafika i artstyle, nemam preteranih zamerki. Svi likovi i nivo kroz koji se krećete su ručno crtani i izgledaju veoma lepo, ali mi se ni malo ne dopada animacija kretanja lika. Ne volim da vidim animaciju kretanja koja odgovara dvodimenzionalnom prostoru u trodimenzionalnom prostoru, jednostavno ume da izgleda čudno i jeftino. Efekti koji pršte na sve strane po ekranu izgledaju vrlo dobro, iako sam ponekad imao problema da razaznam šta se tačno dešava u igri.
Tragično je što nije urađeno više s ovom igrom, ovako mi deluje kao polovično završen proizvod, iako to definitivno nije. Smatram da se na igri moralo raditi duže kako bi svaki aspekt igre bio proširen i dodatno poliran. Ne bih da krivim developere, jer se vidi da je u igru uloženo mnogo truda, kao i ljubavi, ali smatram da to nije dovoljno za izvojevanje pobede u ringu u kojem se nalaze Vampire Survivors, Hades, Halls of Torment i drugi velikani žanra. Bio bih neizmerno srećan da je Devils Jam imala daleko veći budžet i još minimum pola godine do godinu dana rada na njoj, jer mi se ideja dopada.

Devil Jam (PC)
Sve u svemu, Devils Jam me držala pred ekranom poprilično dugo i pružila mi desetine sati zabave, uprkos povremenim problemima. Ova igra nije najbolji predstavnik ovog novog i popularnog žanra, ali mislim da može da ima posebno mesto u srcima određene grupe ljubitelja video igara. Jako bih voleo da budem subjektivan i dam veću ocenu, ali odlučujem da sklonim emocije u stranu ovaj put. Dajte šansu igri ako volite metal i ne shvatate ga preterano ozbiljno.
