Znate onaj osećaj kada pomislte da ste već sve videli što Destiny ima da ponudi, pa ti onda Bungie izvuče iz… još jednu ekspanziju i kaže: “Ne ne, ništa nije gotovo, idemo dalje!”, ali dokle, pitam se. Tako sam se ja osećao kad sam krenuo u The Edge of Fate, ekspanziju koja praktično označava početak neke nove ere za igru, Savršen dan da se vratim franšizi, i to posle čitave decenije provlačenja kroz Light i Darkness sagu. Očekivanja su bila ogromna, ne samo mene, nego svih, a iskreno, malo sam sumnjao da mogu da me još jednom iznenade. I onda sam završio u Kepleru, na planetoidu zakucanom negde u Oortovom oblaku, i sve mi je bilo jasno: ovo neće biti samo još jedna ekspanzija, ovo je test strpljenja, volje i spremnosti da ponovo zavolim igru koju sam mislio da znam napamet.

Priča je… pa, nije najsjajnija na prvu loptu. Nema odmah tog “wow” trenutka gde sve puca na sve strane. Umesto toga, kreće sporo, gotovo oprezno, kao da želi da nas natera da obratimo pažnju na sitnice, na šaputanje Nine, na čudne planove Lodija i misterioznu Orin. I taman kad pomisliš da će sve ostati u tom nekom, submisivnom razvijanju, počne da se gradi napetost, slojevi se otkrivaju i odjednom si usred priče koja ti govori: “Ne znaš ti zapravo ko ovde vodi glavnu reč i šta se uopšte dešava iza kulisa.” To mi je prijalo više nego da su me odmah zasuli eksplozijama i mrtvim bogovima. Meni je to kul, spor početak, dobra razrada i zaključak… pa sada nema ga jer je ipak ovo tek početak nove sage.

Kepler kao lokacija deluje kul, makar na prvu loptu. Nije to Dreaming City, niti neki raj za snimke sa foto-moda, ali ima taj osećaj izgubljenog sveta. Sve izgleda kao da je neko uzeo ostatke nekog sveta i spojio ih u neku mističnu mešavinu, i ne znaš šta je stvarno šta ne. Šume koje svetle kao da su otrovne, ledene pećine koje pucketaju pod nogama, ruševine koje izgledaju kao da kriju više pitanja nego odgovora. Priznaću, nije mi oduzelo dah kao kada sam prvi put kročio u Dreadnought ili gledao Sunbreak, ali Kepler ima tu čudnu, nelagodnu atmosferu koja se zavuče pod kožu. Kao da je Bungie ponovo uboo atmosferu u Destiny igri, izmamilo mi je osmeh na lice, moram da priznam. Stvar koja me je stvarno kupila u ovoj ekspanziji je iskreno bila sama atmosfera. Čitava kampanja ima taj ton “nečeg novog” ali i “opasno nepoznatog”, i to je ono što sam tražio. Nije savršeno, jer balans ponekad zna da škripi, i grind ume da ubije volju, ali nije ni mlako. Čak i kad sam bio na ivici da odustanem jer mi je nestajalo municije u najgorem mogućem trenutku, opet sam se vraćao, jer postoji taj momenat u Destiny-ju koji ti ne da mira. Kao da ti igra šapuće: “Ajde, još jedan pokušaj, još jedan raid, još jedan build.” I tako opet, iznova i iznova.

Gameplay je karakterističan za… pa za Bungie, i to je stvar koja vas uvuče i ne pušta. To napucavanje, sjajno kretanje, ma sve!. Nova moć Matterspark deluje kao da su ubacili Sonic-a u Destiny. Pretvoriš se u električni orb, kotrljaš se kroz protivnike i u isto vreme se pitaš da li ovo pripada istoj igri. Iskreno, u prvim satima mi je delovalo kao trik koji je ubačen da zabavi publiku, ali kako sam ga počeo uklapati u buildove i borbu, shvatio sam da ima ozbiljan potencijal. Ipak, pravi test su bili trenuci kada sam pokušavao da ga uklopim sa ostalim moćima i oružjem, jer sve deluje kao da Bungie još uvek traži balans. Pored toga, tu je Relocator Cannon, oružje koje bukvalno pravi teleport, i Mattermorph, sposobnost da oblikuješ teren. U teoriji zvuči spektakularno, u praksi ponekad preseca ritam borbe, ali kada proradi kako treba, osećaj je fantastičan.
Najveća promena dolazi zapravo iz sistema progresije. Armor 3.0 i Weapon stat su sada kraljevi igre. Stari buildovi? Možete da ih okačite o klin. Sad je sve u ciframa koje idu do 200 i u tome koliko ste spremni da satima jurite delove opreme da biste dobili baš onaj build koji vam paše. Za mene je to bilo i uzbudljivo i frustrirajuće u isto vreme. Uzbudljivo, jer imaš osećaj da praviš nešto unikatno, da gradiš svog čuvara do najsitnijeg detalja. Frustrirajuće, jer svaki put kada pomisliš da si blizu savršenstva, igra te pogodi realnošću da ammo pada kao da ga dele na kašičicu. Tako da, ako si očekivao da ćeš odmah biti svemoćan — nope, moraš da zaslužiš svaki udarac. Portal sistem je zanimljiv dodatak, nema više previše cimanja po orbitama, sad sve biraš iz jednog menija. Praktično i brzo, ali nekako sterilno, kao da je izgubilo onu težinu prelaska sa jednog sveta na drugi. World Tier opcije su kul za ljude koji žele izazov ili da se opuste, ali grind je i dalje tu, možda čak i oštriji nego ranije. Bungie je odavno savladao umetnost da ti proda ideju da moraš da ponavljaš sadržaj sto puta da bi zaslužio komad opreme, i ovde to dovedu do perfekcije.

Što se tiče boss borbi, Destiny je uvek znao da napravi spektakl i ovde nije drugačije, samo što je forma poznata. Ulaziš, kružiš, izbegavaš, čekaš da otvori slabost, udaraš, pa sve ispočetka. Nekada deluje repetitivno, ali i dalje je dovoljno adrenalinski da mi ne dosadi. Posebno mi se dopalo što neki bossovi teraju na mobilnost, bukvalno ne smeš da staneš, jer si gotov. A onda imaš one ogromne, spore, neumoljive zidove mesa i metala, gde moraš da uključiš selidbu, buildove i sve što imaš u arsenalu. Kampanja je trajala oko desetak sati, ali taj osećaj “treninga” i prilagođavanja trajao je duže, jer tek nakon završetka priče shvatiš koliko si zapravo tek na pola puta.
Na kraju dana, The Edge of Fate nije revolucionaran potez koji menja sve iz korena, ali jeste signal da Bungie hoće da protrese stvari. Ima tu dosta nesavršenosti, ima trenucima i frustracija, ali i dalje je to Destiny. Onaj isti osećaj kada te borba usisa, kada build klikne, kada boss padne, kada tim proradi kao mašina. I kad sve to spojiš, jasno ti je zašto se ljudi vraćaju i posle deset godina.

Zahvaljujemo se Bungie kompaniji i WarningUp na ustupljenim igrama za potrebe recenzije
Tekst napisao, Jonas Watzata. Tekst prilagodio, Milan Radosavljević
Destiny: The Edge of Fate (PlayStation 5)
Možda ne deluje kao “must play” za svakoga, ali ako ste Destiny fan koji je ostao tu do sada, The Edge of Fate je jednostavno iskustvo koje morate da prođete. Ne da biste dobili odgovore, nego da biste još jednom osetili šta znači igrati igru koja i posle toliko godina ume da te iznervira, izmuči, ali i da ti donese onaj osećaj pobede koji vredi više od svih loot dropova.
