Ledena kula je film koji je stvoren za bioskop. Ovo je novi mračni psihološki pogled na bajku Hansa Kristijana Andersena, Snežna kraljica. Iako je bajka poslužila kao inspiracija, film dosta crpi iz same podsvesti i psiholoških stanja naše dve glavne junakinje. I kada uz sve to dodate i da se unutar filma, pravi film o istoimenoj Snežnoj kraljici, i pomešate sve segmente zajedno, dobićete potentant vizuelni psihološki film, koji ostavlja jak utisak.
Naša glavna heroina je mlada Žan (debitantkinja Klara Paćini) mlada devojka koja živi unutar sirotišta, koja često drugoj deci priča Andersonovu bajku. Međutim ona ne želi da ostane u sirotišu i mami je da ode i istraži svet. Mesto i vreme dešavanja nikada nije naznačeno tokom filma, ali generalna atmosfera i način na koji su ljudi odeveni tokom filma ukazuju da se dešava sedamdesetih godina prošloga veka. Žan beži iz doma, i ide preko Alpa i autostopiranjem dolazi do mesta koje je videla na razglednici i koje je najbliže sirotištu iz kojeg je pobegla. Ta razglednica je nagoveštavala novi početak, i potencijalni novi dom.
Režiserka Lusila Hadžihalilović i njen kameramen Džonatan Rikbur, se fokusiraju na centralne kadrove, i Žanin strah od nepoznatog. Klara Paćini uverljivo predstavlja mladu osobu koja je prestravljena, i odiše usamljenošću dok hoda praznim i mračnim ulicama grada. Tokom jedne večeri uspeva da nađe prenoćište u podrumu jedne zgrade.
Ujutru kada se probudi njena prva reakcija je da pogleda kroz procep i imaće šta da vidi, Snežnu Kraljicu sa sve krunom i ledenim pogledom, koju igra glumica Kristina van der Berg (Marion Kotijar) i koja će ostaviti neverovatni utisak na nju. Film nikada ne implicira koju je emociju probudila njena pojava u mladoj Žan, ali ona će se ubrzo predstaviti ekipi filma kao Bjanka, i postaće statiskinja u njemu.
Nju će primetiti i zvezda filma Kristina, i ono gde film ne definiše jasno njihov odnos, dosta toga ostaje da se interpretira od strane gledalaca. Kristina će postatit mentorka mladoj Žan, ali da li se iza svega toga kriju iskrene pobude, ili se nalazi nešto mnogo mračnije ostaje da vidite.
Verujem da će Ledena kula biti izazovna za današnje gledaoce čija je pažnja u deficitu, jer nećete dobiti jasne odgovore. Film traži od svojih gledalaca da imaju strpljenja i da isprate svaki mogući detalj i da sami dođu do zaključaka. A detalji su bogati, i posuti su simboličkim vizualnim rešenjima, dok dijaloga ima tek minimalno. Mnogo više nam govori kroz tu simboliku i razne statične i dugačke scene u kojima dominira neverovatno dizajniran zvuk od strane Kena Jasumotoa koji istovremeno odaje vajb bajke i teskobne jeze koja će biti sveprisutnija kako se bližimo kraju.
Deca često imaju svoju idealizovanu sliku, izmaštanih likova i poznatih ličnosti. Postoji termin u psihologiji koji se naziva parasocijalni odnosi, i sama Žan gradi takav sa Kristinom. Samo što se ovaj graniči na jednom opasnom nivou, po obe individue. Ovo dolazi kao i upozorenje, da ne trebate uvek slepo verovati svojim idolima. Njihov uticaj može biti daleko fatalniji, pogotovo u adoloscentskom dobu.
Da bi ova priča uspela, sve leži u performansima dve glumice, a to su mlada Klara Paćini i sada već etablirana Marion Kotiljar. Klara Paćini, se odlično uklopila kao mlada devojka, koju je omađijalo prisustvo velike zvezde. Iz njene uloge isijava iskrena nevinost mladosti, i postoji potreba da se oslobodi i bude ono što zapravo jeste. I sve je to pomešano sa traumom koja je ostavila golemi trag u njenom životu.
Marion Kotiljar, pleni svojom pojavom Snežne kraljice i glumačke zvezde Kristine. Ona odiše glamurom i jakim prisustvom bez potrebe da izgovori previše reči. Istovremeno isijava iz nje jedan oportunistički momenat, ili još bolje napisano, jedne grabljivice, i u nekolicini scena izaziva jako neprijatne reakcije. Kristina bi se mogla donekle poistovetiti sa još jednom filmskom junakinjom. Normom Dezmond iz Bulevara sumraka, obe su u zenitu svojih godina i bile su goleme zvezde, ali ih je crnilo koje se uzgajalo unutar njih na kraju dokusurilo da vide lepotu življenja.
I jedna mala zanimljivost u vezi naše dve glumice, Klara Paćini je viša od Marion Kotiljar, možda to nekome deluje kao nebitan podatak, ali tu opet dolazimo do toga kako filmovi umeju da budu poput lepih šarenih laža i da nam prodaju maštu da su neki likovi, a i glumice veće od stvarnog života.
Ovo je film koji polaže sva svoja jaja u košaru zvanu atmosfera, i specifičnog je tonaliteta. Generalno ima neverovatnih kadrova, pogotovo snimljenih tokom noći, i mislim da nisam skoro video lepši snimljen film u takvim uslovima. Ali ipak po mojim ličnim afinitetima, najbolje su scene koje se dešavaju na samom snimanju filma. Gde zapravo i mi kao sama Žan počinjemo da gubimo konce nad stvarnosti i prepuštamo se snovima i maštanju. I sve to je potpomognuto, elektronskom muzikom, koja uz bogate slike uspeva da hipnotiše i stavlja u stanje opčinjenosti.
Film možete pogledati na Beograd Film Festivalu:
01.02.2026 Dvorana Kulturnog Centra Beograd u 21h
02.02.2026 Dom kulture studentski grad 20.30h
