Sećam se kada sam prvi put uzeo NBA 2K u ruke. Nekada davno na PlayStation 2 konzoli, jer ja na Xboxu nikada nisam imao sportske igre, ok sem PES i FIFA naslova. Sve u svemu, od tog prvog početka, NBA 2K je bio isuviše komplikovan za mene, konfuzan da kažem, ali prava sportska simulacija. Kako su godine prolazile, NBA 2K je napredovao. Sa svakom generacijom sve više, toliko da je uništio, kada već ne mogu da nađem pravi izraz, NBA Live od EA Sports. Mada, što se tiče napretka, sve je nekako stagniralo pogotovo na poslednjoj generaciji konnzola, tako da u ovom trenutku, NBA radi isto kao i FIFA… tj FC. Malo po malo unapređuje gameplay, ali i dalje ostaje ultimativna simulacija košarke na svim platformama. Tako je vreme došlo i na NBA 2K26, ponovo bez Jokića na naslovnici, ali šta sad, pa da krenemo ispočetka.

Prva stvar koja mi je upala u oči jeste prezentacija. I da, znam da zvuči kao kliše, ali ovaj put stvarno deluje kao da gledate pravi prenos utakmice. Nova generacija komentatora, bolje osvetljenje i sitni detalji poput toga da igrači brišu ruke o dres, ili da treneri zaista reaguju na vašu odbranu, čine razliku. Kamera ima dodatne uglove, atmosfera u dvorani je življa nego ikada, a publika više ne izgleda kao generički kartonci već zaista doprinosi ugođaju. Sve to možda deluje površno, ali u sportskoj igri imerzija je ključna, i NBA 2K26 je tu odradio odličan posao.
Što se samog gameplaya tiče, ovo je najbliže što se serijal približio „realizmu“ i fluidnosti. Još malo pa sve deluje kao da gledate TV. Najveća fora je što kada bi neko sa strane gledao jedan meč, koji nije upućen u igre, bi pomislio da je ovo ipak neki prenos, a to je naravno za svaku pohvalu. Animacije su polirane do te mere da skoro i ne primećujete prelaz sa driblinga u šut. Kada krenete u prodor, oseća se težina igrača, razlika između snažnog centra i brzog beka je drastičnija nego ranije, a sudari u reketu imaju smisao. Najveći pomak su kontrole u odbrani, sada imate mnogo više alata da reagujete na protivnika, od mikro pomeranja, do bolje sinhronizacije sa saigračima. Nema više osećaja da vas protivnički AI „proždere“ bez ikakve šanse za reakciju.

Naravno, najveći deo pažnje uvek ide na MyCareer, mod koji godinama drži igrače prikovane i nervira ih u isto vreme. Ovog puta priča vas vodi kroz ulogu mladog superstara koji pokušava da se probije u ligu, ali za razliku od prošlih izdanja, fokus nije samo na „holivudskoj“ glumi i kliše momentima, već na stvarnom građenju reputacije i odnosa. Sistem napredovanja je nešto pravedniji – više ne osećate da je grind beskonačan zid, već da se trud na terenu zaista isplati. Nema sumnje, mikrotransakcije su i dalje tu i 2K neće odustati od njih, ali makar balans je pomeren tako da i oni koji ne žele da troše dodatni novac mogu da uživaju i napreduju.

Ono što me je posebno iznenadilo jeste povratak ozbiljnijeg fokusa na MyGM i MyLeague modove. Ako ste fan menadžmenta i volite da se igrate sa salary cap-om, trejdovima i hemijom tima, sada imate mnogo više opcija i slobode. Novi sistem moralnih odluka igrača, gde vaši potezi kao GM utiču na zadovoljstvo i performanse tima, unosi jednu dodatnu dimenziju. Imao sam situaciju da sam potpisao veterana koji je doneo iskustvo, ali se mladi igrači nisu slagali sa njegovim stilom, i hemija tima je pala. To su sitnice koje daju dubinu i vraćaju osećaj da igrate više od pukog simulatora.
Što se tiče online aspekta, Park i Pro-Am su sada stabilniji nego ranije, i serveri deluju spremnije da izdrže navalu. Utakmice teku glatko, matchmaking je nešto brži, i konačno sam imao osećaj da zaista igram protiv ljudi, a ne protiv input laga. I dalje postoje oni večiti problemi „cheesera“ koji koriste iste trikove i bagove, ali to je neminovno u online sportskim igrama. Ono što je važno jeste da je osnovno iskustvo ugodnije i stabilnije, a to je ogroman korak napred.

Vizuelno, NBA 2K26 je još jednom pomerio lestvicu. Na novim konzolama modeli igrača izgledaju impresivno, do te mere da možete da vidite znoj, tetovaže i svaki pokret mišića. Animacije lica su verovatno najbolje u sportskim igrama trenutno. Publika je konačno dinamična i reaguje na vašu igru, kada ubacite trojku u zadnjim sekundama, osećaj eksplozije u dvorani je nešto što nisam osetio u prethodnim delovima.
Ali da ne idealizujem previše, igra i dalje ima svojih problema. Meniji su pretrpani, nekada nepotrebno komplikovani, a mikrotransakcije i dalje vrebaju iza svakog ćoška. Postoji i problem balansa kod određenih buildova u MyCareer – neki igrači jednostavno previše lako dominiraju, dok drugi izgledaju bespomoćno. Iako je sistem napredovanja pravedniji, nije savršeno izbalansiran i verujem da će prve zakrpe tu odigrati ključnu ulogu. Ipak, posle mnogo godina osećam da je NBA 2K serijal napravio pravi korak napred. Nije samo u pitanju šminka, već stvarne promene u gameplayu i modovima koje vraćaju osećaj da ste deo košarke, a ne samo publika koja pritiska dugmiće. Kada završite maratonski meč i pogledate statistiku, imate osećaj da ste zaista odigrali utakmicu, da ste razumeli ritam i taktiku, a ne da ste samo spamovali iste poteze.

Zahvaljujemo se CD Media Greece na ustupljenoj igri za potrebe recenzije
