Postoje igre koje vas šokiraju neverovatnim, užasnim scenama, body-horrorom, jump-scareovima, jakim tonovima, stvarima na ekranu koja jednostavno preplave vaša čula u svakom smislu. Sa druge strane, postoje i oni naslovi koji u neku ruku naprave isti efekat u vašem biću, isti osećaj, samo tihom, suptilnom prezentacijom, gde su zvuci pametno odabrani, bez previše glasova, dijaloga i svega ostalog. Te igre često ne moraju biti ni iz prvog, ili trećeg lica. Igre koje se isključivo oslanjaju na atmosferu koju prenose igračima poprilično efikasno preko stvari koje se tiho dešavaju na ekranu. Takve igre definitivno jesu iz Little Nightmares franšize, naslovima koji dolaze od Bandai Namco izdavača i na kojima je radio Tarsier Studios. Morbidne, brutalne, ali isto tako prelepe igre koje su u prvom delu pratile horor avanture kroz noćne more male devojčice pod imenom Six.

Sada je na čelu franšize drugi studio, tim koji je proslavjlen u industriji po njihovim horror naslovima kao što su Until Dawn, Dark Pictures Anthology, The Quarry – Supermassive Games. I pitao sam se, da li je Supermassive Games dorastao izazovu da nastavi ovu 2.5D avanturu u istom, visokom standardu kao Tarsier Studios. Hajde da vidimo.
Dva glavna lika u Little Nightmares III su Low i Alone, dva izgubljena deteta koja su zalutala u svet koji deluje kao san, samo što je neko zaboravio da ga završi. Sve je iskrivljeno, prelepo i jezivo u isto vreme, gradovi od prašine, fabrike koje šapuću, karnevali koji su odavno izgubili muziku. Njih dvoje prolaze kroz The Nowhere, mesto koje ne zna da li je stvarno ili se samo pretvara da jeste, i svaka nova scena deluje kao noćna mora koja pokušava da te prevari lepotom pre nego što te proguta. U Necropolisu, gradu senki i vetra, nailaze na stvorenja koja izgledaju kao da su nastala iz nečijih detinjih strahova — ogromna beba koja luta i traži pažnju, figure koje se pomeraju kad ne gledaš, zidovi koji dišu. Sve deluje kao metafora straha od odrastanja, od suočavanja sa svetom koji te pritiska dok si još premali da razumeš šta zapravo hoće od tebe.

Ono što Little Nightmares III radi odlično jeste to što priča nije ispričana rečima, već kroz tišinu i detalje. Low nosi luk, Alone nosi francuski ključ i to odmah govori sve o njima. On pokušava da se brani, da pogodi ono što ga plaši, ili možda ono šta bi moglo da reši određenu zagonetku, dok ona pokušava da sve otključa, da prođe kroz prepreke i vidi šta je iza. Njihov odnos, iako bez reči, postaje sve dublji dok zajedno prolaze kroz svet koji ih testira na svakom koraku.
U svakoj sceni imaš taj osećaj da ne beže samo od čudovišta, već i od sopstvenih senki, okej makar sam se ja par puta iskreno iscimao zbog toga. I dok sve postaje mračnije i apstraktnije, počinješ da se pitaš, postoji li uopšte izlaz iz The Nowhere, ili se samo vrte u krug, iz jedne noćne more u drugu? I dok se to pitaš, bukvalno jedva čekaš da vidiš šta te čeka u sledećoj noćnoj mori. Taj osećaj neizdrža dok jedva čekaš da vidiš šta je ispred tebe, ali sa druge strane, plašiš se da nastaviš. Okej ne plašite se bukvalno, ali tenzija se diže kako prolazi vreme i posle svake završnice nivoa i ulazak u sledeći kroz magično staklo, budete uh, uspeo sam, hajdemo dalje da vidimo šta nas ovde čeka!

Svaka noćna mora, svaki nivo, je prelepo i neverovatno detaljno odrađen. Kada kažem prelepo, ne mislim na duge, šarene boje gde svi pevuše neku veselu pesmicu. Već na morbidno, užasno okruženje sa izopačenim stvorenjima koji kao da vire iza svake scene, bube koje mile po podovima, insekti koji lete svuda oko vas, tela raspadnutih čudovišta i tako dalje. Da, sve je ovde morbidno, užasno, brutalno, ali sa druge strane nekako prelepo i preslatko. Za tu slatkoću je u velikoj meri zadužen naš par, Low i Alone, ali sa druge strane i način na koji je prezentovan ovaj neverovatno brutalan i morbidan svet, svaka noćna mora, svaki strah i svaka neprijatna tišina. Jednostavno vam se sve uvuče pod kožu, i to realtivno brzo ukoliko nikada niste igrali Littlle Nightmares. A ukoliko jeste, onda znate u šta ulazite, a nema osobe koja ne želi više noćnih mora posle prve. Suludo za reći, ali da, tako je.
Za svakoga ko je igrao Little Nightmares igre u prošlosti, zna šta da očekuje od gameplay mehanike. Ovo je spora igra, koja gleda da stvori jezu kod igrača, kako preko scena, tako često i preko stvari koji glavni likovi rade u njoj. Nemate brzi gameplay, sem kada bežite od određenih čudovišta, nemate akcione scene, već se sve svodi na istraživanje i rešavanje zagonetki. Low i Alone, kao što rekoh, dosta zavise jedan od drugoga, i praktično ta sinergija je odlično prenešena i na igrača. Većinu slagalica ne možete uraditi samostalno, tako da vam uvek treba pomoć drugog klinca. Dobra stvar je što na početku možete da birate, da li želite da kontrolišete Lowa ili Alone, i prebacivanje između karaktera nije moguće u toku igre.

U zavisnosti koga izaberete, to će definisati i način igranja u toku prelaska. Low može da radi neke stvari, a ne može druge, dok isto pravilo važi i za Alone. Ako vam je potrebna pomoć, kliktom na trougao na PS5 ili Y taster na Xbox kontrolu možete pozvati drugog klinca kako bi vam pomogao u rešavanju zagonetke. Sve te zagonetke nije preteško rešiti, ali za neke je potrebno malo mućnuti glavom, što je naravno draž svakog naslova u franšizi, pa i trećeg dela. Dobro je što ni jedna zagonetka nije frustrirajuća, i upravo zbog toga fokus same igre, gameplay mehanike i svega ostalog je na iskustvu, na ovoj priči koja se ne prezentuje igračima rečima već delima naša dva junaka.
Zagonetke su jako lepo i prijatno napravljene, kao što rekoh, ne da vas frustriraju već malo da mućnete glavom. Za rešavanje neke od njih morate da obratite pažnju na okolinu u kojoj se određena scena dešava, da zapamtite nivo koji ste možda prošli, tako da kada naiđete na jedan deo slagalice, nekako sve klikne u vašoj glavi i budete, aha, sada to treba da uradim. Taj osećaj otkrivanja i rešavanja stvari je super odrađen, jer koliko su one sa jedne strane izazovne, toliko ih je lepo rešavati. Neke zagonetke će se oslanjati i na okolinu u kojoj se nalazite, pogotov za prelazak neke prepreke, tako da uvek treba da obraćate pažnju na sitne detalje u toku igranja.

U igri ima multiplayer komponenta, i to je stvar koja me je oduševila, jer napokon mogu sa nekim da proživljavam ovu morbidno-slatku avanturu. Mada, multiplayer je rezervisan isključivo za online igraje, dakle ne u local playu. Sa jedne strane, bilo mi je jako krivo zbog toga, ali sa druge, totalno razumem Supermassive Games i njihovu dizajnersku odluku. Jer vidite, u igri je bitno da svaki igrač ima pun ekran pred sobom, zbog stvari koje mogu da se nađu, aktiviraju sei tako dalje. Recimo za razliku od recimo Super Mario igara, gde neko može da odluta sa ekrana, ovde to ne bi bilo moguće, iz razloga odozgo. Bitno je uvek da se vidi cela scena ispred igrača, što zbog imersije, što zbog gameplay elemenata.
I sada, možda bi coop bio moguć kada bi se sve bitno dešavalo na tom jednom ekranu, ali jedna od glavnih mehanika igara je to lutanje po određenim nivoima dok ne rešite zagonetku. Recimo Alone mora da pridrži nešto francuskim ključem dok Low odluta i nađe određene dugmiće i prečice koje mora da otvori kako bi mu se Lowe pridružila. Igra je prepuna ovih elemenata i jednostavno nemoguće je to realizovati na jednom ekranu. A deljenje ekrana bi ubilo tu imerziju u aposlutno svakom simislu. Tako da razume odluku, logična je, ali upravo zbog toga, igra nudi Friends Pass, tako da možete da pozovete bilo kog sa vaše Friends liste da vam se pridruži u ovoj avanturi, čak i ako oni nemaju igru. Ista fora koja je zastupljena u Hazelight Studios igrama (It Takes Two, Split Fiction) i recimo LEGO Voyagers čiji review možete pročitati ovde.

Rekavši sve to, coop jeste sjajan, u apsolutno svakom smislu. Ovo je igra, kao što sam već pričao o tome, u kojoj dominira tišina, bez dijaloga, sa sablasnom muzikom i zvučnim efektima koji ispunjavju scenu. Low i Alone komuniciraju gestovima rukama i povremenim tihim „Hey“. Tako da vas igra neverovatno dobro ubaci u taj mod, tako da komunikacija sa osobom sa kojom igrate se bukvalno svodi na šaputanje, jer plašite se da ako budete glasni vas čuju sva čudovišta koja žele da vas uhvate. To samo pokazuje koliko je ustvari cela atmosfera u igri fantastična i koliko uvlači igrača u ovaj uvrnuti, mračan ali isto tako prelep svet.
Grafički, igra izgleda fantastično. Bukvalno do najsitnijih detalja, čak i u „Performance Modu“ na PlayStation 5 Slim konzoli. Naravno tu je i Quality iliti Beauty mod koji još više diže rezoluciju i mislim da pegla određene efekte, detalje i tako dalje, ali meni je to bilo neprimetno. Iako igra opušteno može da se igra u 30 frejmova po sekundi, tj u Beauty modu, jer ovde nema brze akcije, ja sam odabrao Performanse mode, jer je prelepo uživati u divnim animacijama ova dva karaktera i naravno celog sveta koji ma koliko mrtav bio, nekako vri od života tim sitnim detaljima. Igrao sam sa devojkom pored sebe i neretko sam čuo „Vau“ sa njene strane, najviše zbog toga koliko je pažnje uloženo u svaki detalj u ovoj igri. Iskreno, bio sam skeptičan kako će Supermassive Games nastaviti put koji je utabao Tarsier Studiosa, ali što se tiče same prezentacije, savršeno su odradili posao.

Zahvaljujemo se Bandai Namco Europe na ustupljenoj igri za potrebe recenzije
Little Nightmares III (PlayStation 5)
Little Nightmares III, iako dolazi od drugog studija, odlično prezentuje novu priču malenih, morbidnih i brutalnih noćnih mora. Ovo je naslov sa najviše gameplay novina u franšizi i pravi je što bi rekli "fresh-air" svima onima koji su obožavali i jedva čekaju da zarone u nove male noćne more. Low i Alone su prelepo odrađeni i savršeno se uklapaju u ovaj morbidni svet. Nebitno da li igrate sami ili sa nekim, Little Nightmares III je igra koju svako mora odigrati.