Life is Strange je poprilično zanimljiva franšiza, makar iz mog ugla. Naslovi koje sam toliko hteo da volim, ali nikada nisam uspeo da se zaintrigiram za njih. Mislim da ne lažem, jesam, sa prvim, drugim, trećim delom, ali ni jedna od tih igara me nije oduševila niti me uvukla toliko da zaboravim na sebe. Da, znam da ima puno igrača koji jednostavno uživaju u ovim naslovima, ali izgleda da ja nisam jedan od njih. Maxine avanture su sjajne i zanimljive, ali je nešto tu falilo. Kada je izašla najava za Double Exposure, svidelo mi se to što iako ista franšiza, nekako mi je sve izgledalo drugačije, da li zato što je Max sada „starija“ ili nešto drugo, ali nešto me je toliko zaintrigiralo da sam jedva čekao da igra izađe, a onda…
Max je sada u kasnim dvadesetim godinama i postala je talentovana fotografkinja, radeći kao rezidentni umetnik na Caledon univerzitetu u Vermontu. Život joj izgleda da ide glatko dok tragičan događaj ne uzdrma njen svet – njena najbolja prijateljica biva upucana. Ovo podstiče Max da krene na put istraživanja, koristeći svoju sposobnost navigacije kroz različite vremenske tokove kako bi otkrila istinu iza pucnjave.

Važno je za fanove da znaju da postoji fleksibilnost u načinu na koji se priča nastavlja iz originalne igre. Igrači mogu izabrati svoj kraj iz prve igre, ili nova igra, Double Exposure, može koristiti vaš sačuvani napredak ako ste igrali original na istom uređaju. U zavisnosti od vaših izbora, Chloe Price, Maxina najbolja prijateljica, ostaje donekle distancirana figura tokom cele igre, bez obzira na to da li je živa ili ne. Ako ste se nadali još avantura sa Max i Chloe zajedno, možda ćete biti razočarani. Umesto toga, Double Exposure se fokusira na novu priču, iako će neki elementi biti poznati fanovima prve igre.
Da dodatno razjasnim situaciju. Prva igra je bila odlična, dok sledeće u serijalu nikada nisu uspele da dostignu taj kvalitet i cela priča je bila zbrda zdola što bi rekli. Double Exposure sada nastavlja taj haos iz nekog razloga, bez nekog određenog fokusa i sabiranja stvari svega šta se desilo iz prethodnih igara. Deluije kao da je Deck Nine uleteo u ovo poprilično nesigurno, ne znajući koja je prava vizija prvog dela bila, pa i nastavka, zbog toga celokupna priča i generalno igra, umeju da izgledaju u trenucima kao complete mess.

Nego da se vratimo na samu igru. U pokušaju da spasi svoju dragu prijateljicu Safi, Max preduzima hrabar korak i vraća vreme još jednom poslednji put. Ovaj napor stvara dva različita sveta: jedan u kojem je Safi živa i napreduje, i drugi u kojem je tragično preminula. Ova neobična situacija daje Max priliku da sazna sve o Safi, kako tokom njenih živahnih trenutaka, tako i u tužnoj stvarnosti nakon njene smrti. Dok se upušta u ovu misiju, Max ima za cilj da otkrije misteriju iza ubistva svoje prijateljice.
Kako se priča odvija, upoznajemo i druge važne likove u Maxinom životu. Gwen se izdvaja kao snažan trans lik koji radi kao spisateljica i profesorka na Caledon univerzitetu, gde je bila mentor Safi. Lucas je priznati autor koji je nedavno postigao veliki uspeh sa svojom poslednjom knjigom. Svaki od ovih likova ima jedinstven odnos sa Safi i skrivene sukobe koji bi mogli biti povezani sa njenom tragičnom sudbinom.
Igra istražuje dubok emocionalni uticaj koji je Safi imala na ljude oko sebe. Kroz dirljive uspomene i srdačne trenutke, vidimo kako je njen živahan duh dotakao živote pre njene smrti, čineći Maxinu borbu sa tugom još bolnijom. Dok sastavlja delove slagalice o tome šta se dogodilo Safi, težina njenog gubitka se snažno oseća.

Maxina sposobnost da putuje između dva sveta oživljava dve vrlo različite atmosfere na kampusu. U jednom svetu, univerzitet je svetao i užurban sa prazničnom atmosferom, pripremajući se za veselu božićnu zabavu sa nestašnom posetom Krampusa. Uzbuđenje ispunjava vazduh sa svetlucavim svetlima i veselim čavrljanjem. Nasuprot tome, drugi svet je ispunjen tugom, gde kampus deluje teškim zbog tuge, a praznični ukrasi ostaju netaknuti dok svi pokušavaju da se nose sa gubitkom Safi.
U Life is Strange: Double Exposure, izbori koje donosite tokom igre ne čine se toliko značajnim. Ovo je frustrirajuće kada se setite koliko su izbori bili uticajni u prethodnoj igri, True Colors, koja je imala dublju povezanost sa svojim likovima. U “Double Exposure,” jedan od značajnih likova je dr. Gwen Hunter, profesor književnosti koji je mentor glavnom liku, Max. Tokom igre, Max mora odlučiti da li će podržati Gwen ili školu tokom raznih izazova. Međutim, uprkos tome što su ovi izbori veliki deo priče, oni ne dovode do značajnih promena ni u Gweninom karakteru ni u celokupnom zapletu.

Jedan od glavnih problema koji imam sa pričom je nedostatak prave napetosti. Iako Double Exposure ima zanimljive likove, ali ceo splet, ne tako dobar. Max je dobila novu sposobnost u ovom izdanju: moć da prelazi između različitih vremenskih linija umesto da vraća vreme unazad kao ranije. Može da “pulse,” što joj omogućava da vidi šta se dešava u drugim vremenskim linijama oko nje, ili može potpuno skočiti u drugu vremensku liniju. Pulsirajuća funkcija je pametna, jer joj omogućava da prikuplja informacije bez napuštanja trenutne situacije, gotovo kao jednosmerni razgovor. Vizuelni prikazi prelazaka vremenskih linija su zaista impresivni, sa Max koja širi ruke kao da razdvaja magično more. Mnoge zagonetke u igri vrte se oko ovih mehanika prelazaka vremena, što smatram prilično dobro dizajniranim.

Grafiči gledano, igra izgleda najbolje u celoj franšizi, ne samo zato što je najnovija več tehnologije koje su se koristile baš odvajaju ovu igru od prethodnih. Čak i posle prvog trailera, dok nije izašao naslov igre, nisam znao da se radi o Life is Strange franšizi, jer me celokupna premisa i prikaz baš zainteresovao, ali eto, posle igranja, ne mogu da kažem da se to interesovanje držalo na nivou tokom celok playthrougha.
Life is Strange Double Exposure je čudna igra, jer će se neko oduševiti njome, dok će je drugi mrzeti zbog toga što je toliko iza svih ostalih delova u franšizi. Možda kao zaseban naslov, ako ne bi gledali apsolutno sve Life is Strange igre pre toga, bi bila sasvim okej igra, ali pošto u ovom univerzumu ostale igre postoje, to se ne može reći. E da smo sada Max i da možemo da pobegnemo u svetu gde je Double Exposure jedina Life is Strange igra, bilo bi sjajno….