Iako sam odrastao na beat’em up igre, tabačine što bi rekli, ali one gde se ne borite 1v1 nego jednostavno pratite neki vid priče, nisam baš fan poslednjih iteracija u ovom podžanru. Mislim, imamo extra naslove, ali ni jedna me nije toliko oduševila, oborila sa nogu kao neke druge igrače, i to su ukusi, i to je skroz okej. Mada, desi se da me neka igra prvo vizualno privuče, a onda i imenom, a onda je probam i prosto me obori sa nogu. Jedan od tih naslova je Dead as Disco, igra koja je upravo izašla na Steamu razvijena od strane Brain Jar Games tima. I ukratko, ovo je najzaraznija, najlepša, najfluidnija 3D beat em up igra koju sam igrao u proteklih par godina.

Vi ste Charlie Disco, koji se vraća iz mrtvih posle nekih 10 godina, kako bi se osvetio svojim kolegama sa kojima je imao nekada bend pod nazivmo Dead As Disco. I sada, lično mislim da su mu više prijatelji i kolege, ovako generalno, jer pokrivaju poprilično široki raspon muzike. Sve u svemu, Charlie prodaje đavolu dušu za to jedno veče, veče koje je trebalo da obeleži desetogodišnjicu njegove pogibije, ali Charlie je poprilično jako odlučio da malo upropasti taj događaj. Najviše zbog toga što su se oni totalno prodali, i kada kažem to, mislim da su izdali svoj stil koji su nekada imali i napravili nešto drugo kako bi samo postali popularni u svetu muzike. I uspelo im je, jer sada ih svi oslovljavaju kao Idols. Ali Charlieu se to uopšte ne sviđa, jer kako neko može da bude tako fejk i pozer i kako su uopšte mogli da ga izdaju nakon njegove smrti! I skroz ga razumem, koliko su se samo bendova koji ste nekada slušali prodali radi komercijale i svega ostalog. Upravo zbog toga, iako priča nije centralni deo ove igre, mi se jako svidela. Mislim, ceo taj setup koji predstavlja šta se dešava u igri i zbog čega vi šamarate apsolutno sve koje vidite, a na kraju i vaše nekadašnje ortake.
I upravo je tako i dizajnirana igra i nivoi u njoj. Ovde nemate klasičnu progresiju, u fazonu imate jedan nivo koji treba da pređete kako bi otključali drugi. Odmah možete birati sa kojim nekada prijateljem se možete obračunati, I sada, u priči ih ima šest, ali u ovoj Early Access verziji ih ima četiri. Možda to zvuči malo, ali aposlutno nikako nije, jer ova igra ima neverovatan replay value. Nego da nastavimo našu priču

Četiri muzičara sa kojima ćete se obračunati u Early Access verziji su poprilično drugačiji jedan od drugoga. Izgleda da nakon vaše smrti, svako je odabrao svoj pravac i čak taj pravac izdao koliko god je to moguće. Tu je Dex, metalac koji je žrtvovao skoro sve delove svog tela kako bi se proslavio. Prophet, hiphoper koji uporno želi da vas ubedi da ste vi krivi zbog svega šta se desilo bendu. Hemlock, panker čija je uvodna numera Maniac od Michaela Sembelloa, popularna iz filma Flashdance. I koliko god ne ide uz pank, genijalan mi je bio trenutak kada tamanite sve pred sobom uz „she’s a maniac, maniac on the showflooooor!“ Prosto genijalno! I tu je i Arora, kao treća i poslednja članica bivšeg benda koja se transformisala u AI i naravno, pravi hitove uz pomoć AI-a i odlično joj ide, bolje rečeno, razbija na top listama. Kako Charlie da ne mrzi sve to, jer je on umetnik i muzičar čiste duše, okej duše koja je sada kod Vexa, lobanje kojoj je dao kako bi imao svoju osvetu, makar za jedno veče!
I sada, nakon što izaberete sa kojim bivšim kolegom želite da se obračunate, prelazite na nivo. I tada akcija može da krene! I odmah da naglasim, ovo jeste igra koja se dosta mnogo oslanja na muziku i na ritam, ali vaš uspeh ne zavisi od toga da pogodite svako dugme, svaki udarac, u pravom trenutku kao što je recimo slučaj u Hi-Fi Rush naslovu. Ovde je opuštenije, vaši udarci prave beat koji upotpunjava muziku, tako da u neku ruku, muzika prati vas, a ne vi nju. Jer to šamaranje koje čujete neverovatno dobro se uklapa u muziku koja ide uz pozadinu.

Tako da vaš beat je najbitniji, vaš tempo koji prati muziku, dok muzika prati i vas. Imaćete promptove kada morate da kliknete za counter, za izbegavanje i tako to i tada će se beat pojačati, ali čak i ako umesto countera kliknete dash, čućete drugi efekat koji će isto jednako dobro upotpuniti numeru u pozadini. Zbog toga mi i deluje kao da više muzika prati vas, da je tu da upotpuni vašu akciju, ili bolje rečeno, vi se međusobno upotpunjujete, vi vašim beatom muziku, i muzika svojim ritmom vaše akcije na ekranu. I naravno, sve to deluje prosto fantastično, i zvuči… pa perfektno!
I sada, mehanika u ovoj igri je isto, neverovatno ispeglana. Većina melee beat em up igara koje se oslanjaju na druge elemente, na muziku, na nešto drugačije u pozadini, često nemaju prirodan tok u toku borbe, fluidnost koja je potrebna kako bi sve izgledalo i zvučalo dobro. To u ovoj igri definitivno nije problem, jer Dead As Disco je toliko dobro ukomponovan što se tiče animacija i njenih fluidnosti da će vas oduševiti svaki potez koji budete uradili, nebitno koliko puta ga videli.

U osnovi, imate običan napad, jak napad, kada držite isto dugme, dodge, counter, specijalne komboe, specijalni finisher i još par pokreta. I na vama je da iskoristite sve to kako bi prebili najezdu neprijatelja, fanova vaših bivših kolega, sve dok ne stignete do onog koji vodi ceo ovaj cirkus na jedom nivou, tj Dexa, Propheta, Arorau ili Hemlocka. Najbolje od svega u toku gameplaya je što svaki udarac ima taj ooomf osećaj, i naravno zvuk koji se uklapa u sve šta ide uz pozadinu. Zvuk koji mene podseća najviše na šamaranje, i što daje taj komičan trenutak igri ali isto tako i jako zadovoljavajuć osećaj.
Najboje od svega je što se animacije vežu, imaju svoj flow, nebitno koji pokret odlučite da uradite kasnije, da li counterujete nečiji udarac, odlučite da slajdujete kako bi nekoga podigli u vazduh ili jednostavno šamarate nekoga specijalnim napadom. Svaki potez se veže sa drugim, i da, postoje trenuci kada vam neko razbije combo, ali čak je i ta tranzicija odrađena na odličan način. I mislim da je primarna lepota ove igre i zaraznog gameplaya baš ta fluidna animacija šta god se dešava na ekranu, koje god dugme pritisnete.

A na nivoima, krećete prvo od slabijih neprijatelja, koje ima u izobilju. I kako budete prebijali sve više ljudi, igra vas šalje u druge arene, sve dok ne dođete do boss borbi. A tada je na vama da iskoristite sve šta ste naučili pre toga. I moram da priznam da boss borbe nisu ni malo naivne, niti su kratke. Svaka borba može trajati po nekoliko muzičkih numera, i između svakog segmenta se selite u drugo okruženje, koje prosto izgleda neverovatno. Začkoljica kod ove ige je što sve izgleda tako jednostavno, jer jeste u osnovi, i kada bolje razmislite, ali tek dužim igranjem shvatite da igra krije tajne i sisteme koje ćete učiti vremenom, koji će pomoći da imate što bolji rang na svakoj mapi.
Jer na osnovu vaših performansi šamaranja neprijatelja i bossa, dobijaćete fanove, a broj fanova će služiti za nadogradnju Charliea. I ne, ovo nije RPG fazon, već imate maleni skill tree gde otključavate druge poteze, bolje komboe, više healtha ili fever koji dam dozvoljava da radite specijalne udarce. Pored toga, brojem fanova možete renovirati i mesto gde se nekada okupljao vaš bend, The Encore klub, koji je toliko propao proteklih 10 godina koliko vas nije bilo, ali barmen, veran kao i uvek, je ipak ostao dok se sve raspada oko njega. Tako da ćete moći da renovirate mesto, i to je neki loop koji će igra zahtevati od vas.

A grafika i prezentacija, pa i to je perfektno u ovoj igri. Moram da napomenem da početak, prodaja duša đavolu, izgled glavnog lika, taj neonska scena na svakom koraku, mešanje boja i stilova me dosta posetilo na dela SWERY-a i Suda51, jer je tako ludački napravljeno. Okej ne do te mere kao njihove igre, ali jeste da vuče malo inspiraciju od njih, verovatno, ili makar ja tako mislim. U osnovi u nekim trenucima imate osećaj kao da igrate visualizer neke pesme, što jeste veliki plus kod ove igre, jer su te scene stvarno fanastične. I svaki nivo ih ima nekoliko koje su totalno drugačije jedna od drugih. I na nivoima je uvek drugačija muzika, sve u zavisnosti koji je krajnji boss na njima, i sada u tim trenucima muzika malčie diktira tempo. Jer recimo brže numere teraju Charliea da se kreće brže, dok sporije daju više vremena i razmišljanja da se prilagodite neprijateljima i ritmu igre.
I u igri imate tonu pesama. I mislim da su sve pesme manje poznatih bendova, makar meni, i obrade nekih starijih pesama kako bi se uklopile u tamosferu Dead as Disco igre. Ali najbolje od svega je što možete da importujete vašu muziku i šamarate neprijatelje u ritmu vaše omiljene pesme. I još bolja stvar je koji god nivo ili mod iigrali, čak i onaj sa vašom muzikom, uvek dobijate fanove koji će služiti za renoviranje i nadograđivanje Charliea. I moram da kažem da iako nisam bio upoznat sa izvođačima koji su u ovoj igri, svaka numera je zarazna, čak i k-pop stvari, i odzvanjaće vam u glavi dosta dugo nakon što prekinete da igrate.

Iako je Early Access tek počeo, i imamo „samo“ četiri bossa, faktički četiri prava nivoa plus Encore i Endless mod, ovo je igra u koju možete da uložite desetine i desetine sati i da vam ne postane dosadno, jer uvek imate svoju muziku ili ovu iz igre koja će vam ući u uši i neće izlaziti. U kombinaciji sa skoro savršenim gameplayem, kada bi morali da ocenimo, dali bi ovoj igri jaku devetku, i označili je kao jedno od najprijatnije iznenađene ove godine. Tako da ako niste, porbajte demo, a onda uskočite u punu igru. Dead as Disco je SteamDeck verified i radi i izgleda fantastično i na Decku i na ROG Ally PC Handheldovima, tako da vašu muziku sa ovom igrom možete poneti gde god želeli.
