Ah, igra zbog koje sam otišao na Gamescom ove godine! Okej, zezam se malo, ali jeste jedna od igara koja me je oduvala prvim trailerom, ali još više kada sam seo u THQ Nordic “kancelarijama” i popričao i odigrao igru sa par drugih novinara koji su bili sa mnom u sobi. Prosto je nemoguće opisati osećaj koji sam imao dok sam igrao The Eternal Life of Goldman, okej skoro pa nemoguće. Jer je taj osećaj toliko bio sakriven negde duboko u meni da sam prosto mislio da više nikada neće isplivati na površinu. Bolje rečeno, da ni jedna igra neće uspeti da istera to iz mene ponovo. Ali eto, The Eternal Life of Goldman je uspeo u tome, jer je igra toliko predivna, slatka, prelepa, da je to nešto neverovatno, ali pored toga i jako izazovna!

Ceo svet deluje kao da je neko sedeo i ručno ga farbao četkicom, kadar po kadar, jer ustvari i jeste tako stvoren ovaj svet. Nema tog osećaja generičnosti, svaki kadar izgleda kao ilustracija iz stare knjige, samo što je pokrenuta i ima svoju težinu. I još dok se navikavaš na taj vizuelni šmek, pred tobom se pojavi sam Goldman, stariji gospodin sa štapom, i odmah ti je jasno, lik ima karizmu. Igra se vrti oko njega i njegovog štapa. To nije običan štap, već alat koji menjaš, nadograđuješ i koristiš za platforming trikove. Jedan deo štapa ti omogućava da skačeš kao da si na pogo štapu, drugi se pretvara u kuku da se kačiš za ivice, treći menja visinu skoka. Tokom demo segmenta na Gamescomu stalno sam se igrao s tim kombinacijama, i bilo je baš fora kako svaki dodatak štapu otvara nove putanje kroz nivo. Znaš ono kad ti igra da alat i tera te da ga koristiš na sto načina, Goldman je baš to, samo umotano u elegantan, smiren tempo. Okej, moram da priznam, ne toliko smren tempo jer je ovo možda jedna od najizazovnijih platformera koje sam do sada igrao, okej pored Silksonga koji je ne tako davno izašao.

Platforming je precizan, bez nerviranja. Znaš ono kad osetiš da je sve u tvojim rukama, da ako padneš, nisi kriv developer nego tvoj prst? E, tako je ovde. Fer je, i to je najbitnija stvar u svemu ovome. Tajming skokova, zamke, povratak nazad sa novim sposobnostima da otključaš skrivene prolaze, sve je to u ovom kratkom demou već bilo jasno i dobro leglo. I taman kad si mislio da je sve samo “skakanje i gledanje pejzaža”, naiđeš na malog bossa, vatrenog bika. To je scena koju pamtim: selo gori u pozadini, muzika se menja, atmosfera postaje ozbiljna. Boss nije bio nešto epski ogroman, ali je imao dobar šmek i pokazao da igra zna da digne tenziju kad treba.
Sad, ono što mi se posebno urezalo je balans između estetike i gameplaya. Retko kad se desi da ručno crtana igra ne završi kao “gledaj kako je lepo, ali nemoj da očekuješ previše u igri”. Ovde to nije slučaj. Štap ti daje dovoljno opcija da stalno eksperimentišeš, kontrole su prijatne, a vizuelni identitet prati ono što radiš, ne odvaja se priča od mehanike. To mi je baš leglo. Oseća se da ekipa koja pravi igru nije išla na foru “ajde da se uvalimo u retro/indie stil pa šta bude”. Nema tog jeftinog trika. Svaki kadar i svaka mehanika odišu pažnjom, emocijom i željom da ti prenesu priču o usamljenom starcu koji luta kroz svet pun legendi i pokušava da pronađe odgovor na pitanje, šta znači živeti zauvek.

Priča je i dalje misterija, ali koliko sam shvatio, žena priča detetu o Goldmanu i njegovim avanturama. Razvojni tim nije hteo mnogo da odaje tajne, ali verujem da je pored dizajna, izgleda, gameplaya, možda i ovo najbolji, ili sigurno jedan od najboljih delova igre. Vidite, ako sve bude ovako kako je meni izgledalo, mislim da će The Eternal Life of Goldman biti faaantastična igra!
Imamo vremena da vidimo šta će ispasti od igre na kraju, jer ona izlazi nekada, negde početkom 2026. godine, ili sredinom, tako nešto. Rekli su nam, ali ne precizno, ali ne smem da delim tu informaciju, makar ne sada. Iskreno, The Eternal Life of Goldman je potvrdio sva moja očekivanja, možda jedina igra od koje sam očekivao mnogo na Gamescomu a koja je pružila i više od toga kada sam je igrao. Prosto fantastično!
