Još jedna igra iz Thunderful bibiliteke koju smo probali Gamescomu bila je Godbreakers, i iskreno, nisam znao šta da očekujem. Prvo sam mislio da je u pitanju još jedan “hero brawler” koji se oslanja na flashy efekte i kratkotrajnu zabavu, ali posle par mečeva shvatio sam da tu ima mnogo više mesa nego što deluje na prvi pogled. Igra je osmišljena kao mešavina taktičkog nadmudrivanja i brze akcije, mada stvar koja me je najviše oduševila je što na njoj radi Srpski studio baziran u Švedskoj, To The Sky!

Godbreakers može da se igra solo, ali glavni akcenat je stavljen na tu roguelike mehaniku u multiplayeru. Ovde je fora u tome što možeš da uskočiš u ekipu do četiri igrača i zajedno probijate put kroz talase neprijatelja. Nema tu nekog velikog narativa koji te vuče napred, ili ga bar ja nisam primetio, već je fokus isključivo na čistom preživljavanju i taktici.
Iz jednog glavnog huba polaziš u avanturu i biraš biome koji želiš da istražiš. Ukupno ih je šest i svaki je pun sopstvenih neprijatelja i sitnih iznenađenja. Struktura je jasna: ulaziš iz sobe u sobu, čistiš protivnike i ideš dalje dok te ne sačeka boss. Ako izvučeš živu glavu iz tog duela, dobijaš priliku da unaprediš oružja i pokupiš razne bonuse koji mogu ozbiljno da promene tok sledećih borbi.

Suštinski, Godbreakers je taj tip igre gde svaka runda deluje kao mala avantura za sebe, a prava draž dolazi tek kad se uklopi ekipa koja zna kako da funkcioniše zajedno. Tad mečevi prestaju da budu samo nasumično preživljavanje i pretvaraju se u ozbiljno timsko nadmudrivanje.
Likovi koje sam probao nisu samo kozmetički različiti, svaki heroj ima set sposobnosti koji menja način na koji ulaziš u borbu. Jedan je građen da kontroliše prostor, drugi se oslanja na agresiju i pritisak, dok treći ima mogućnosti da se povlači i kažnjava protivničke greške. Ta raznovrsnost tera te da stalno razmišljaš unapred i da ne ulaziš u meč bez jasnog plana.

Ono što mi se posebno dopalo jeste balans između skill-based borbe i strateškog odlučivanja. Nije dovoljno samo da budeš brz na tasterima, moraš da biraš kada ćeš povući potez, jer pogrešan tajming može da te košta cele partije. Osim toga, mečevi nisu razvlačeni, već su brzi i intenzivni, taman toliko da svaki ishod deluje dramatično.
Vizuelno i sa strane audia, Godbreakers pogađa tačno gde treba. Stil je futuristički, ali dovoljno stilizovan da se ne izgubi preglednost tokom haosa na ekranu. Muzika udara ritam mečevima, a udarci i specijalni potezi imaju onaj “težak” zvuk koji te tera da veruješ da si zaista zadao ogroman udarac.

Sve u svemu, posle malo vremena provedenog u igri, mogu da kažem da je Godbreakers jedno od prijatnijih iznenađenja koje sam doživeo na Gamescomu. Nije igra koja pokušava da izmisli toplu vodu, ali način na koji kombinuje akciju i taktiku daje joj sopstveni identitet. Ako volite igre gde pobeda zavisi i od prstiju i od glave, ovo je naslov koji bi vredelo držati na radaru.
I da ne zaboravimo, wishlistujte igru i ako želite da je probate, demo je dostupan na steamu!
