Kada te holivud ne voli, onda uzmi i napravi kompaniju koja će realizovati svaku tvoju uvrnutu zamisao. To je otprilike recept kojim se vodi Josef Fares, sada već legendarni kreativni dizajner jednih od najboljih, ako ne i najboljih kooperativnih igara na tržištu. Skromni počeci sa Brothers: A tale of Two Sons, preko A Way Out, jako ozbiljnu ali divnu priču o, ponovo, dva brata koja beže iz zatvora, preko skoro pa savršenog It Takes Two, dirljivu i neverovatnu igru od pre par godina, pa sve do “savršenstva” kakav je Split Fiction, naslov o kojem ćemo pričati i ovde. Retko koji dizajner uspe da zaredi par vrhunskih igara, mislim ima ih i mogu se nabrojati na prstima jedne ruke, a još ređe je onih kojima je svaka igra hit, i čija putanja razvoja samo raste. A šta kada se dostigne savršenstvo, apsolutno savršenstvo, šta onda? Verujem da ćemo morati pitati Josefa direktno, a do tada, hajde malo da pričamo o ovoj neverovatnoj igri pod nazivom Split Fiction.

Split Fiction je priča o dveju spisateljica, fundametalno različitih osoba koje imaju isti problem. Ma koliko dobre ili loše one bile u onome šta rade, jednostavno ne mogu da nađu posao u svojoj struci. Zvuči poznato hmm… Nije kao da njihova mašta nije dovoljno dobra, da njihovo pisanje ne valja, nego jednostavno kockice im se nisu sklopile i još uvek se ne sklapaju. Mio i Zoe su spisateljice naučne fantastike i epske fantastike, mada to nije jedina razlika između njih dve. One su i fundametalno drugačije osobe, sa drugačijim životnim iskustvom koje ih je oblikovalo u osobe koje su i nateralo da pišu to šta pišu.
Mio i Zoe su naizgled našle rešenje za njihov problem, kompaniju koja nudi da im zaroni u umove i vidi sve njihove maštarije, bolje rečeno, nenapisane reči koje tek treba da budu deo nečije priče. Ideja je prosto jednostavna i ta sličnost sa realnošću šta ljudi rade u industriji je po malo jeziva. Kompanija jednostavno „samo“ želi da im preko mašine dozvole da budu u svojoj mašti, svojim pričama, pritom će mašina zapamtiti sve, apsolutno sve i publishovati u svoje ime. Što bi rekli u Silicon Valley seriji, klasični „brainrape“, ali to je za Mio i Zoe jedini način da postanu poznate, donekle, ili da vide svoja dela, ili makar dela koja su im u glavi, kao jedan kompletno gotov proizvod.

Fora je u tome što mašina prihvata samo jednu osobu, koja će kreirati okruženje po onome šta piše i stvara i jednostavno materijalizovati to kompjuterski. Problem nastaje kada i Mio i Zoe upadnu istovremeno u mašinu, tako da su zakopane u virtualnoj realnosti svoje mašte, zajedno. Kao što rekoh, problem je što Mio i Zoe pišu različite žanrove, dakle u delima koje piše Zoe dominira epska fantastika, koju piše osoba koja jednostavno teži ka bajkovitim stvarima, idealizmu i jednostavno divnim, šaljivim i lepim stvarima zakopanih nekada davno u nekim srednjovekovnim svetovima. Dok Mio je više nihilistički tip osobe, skoro pa da mrzi sve oko sebe, ogorčena životom i svemu u njemu. Upravo zbog toga njene priče su naučna fantastika i poprilično često sa mračnom pozadinom. Sve to znači da ste vi u jednom klasičnom sudaru svetova, i na vama, sa vašim saigračem, partnerom, devojkom, prijateljem, klincem ili klincezom nađete put do izlaska iz tih uvrnutih simulacija.
Za razliku od poslednje Hazelight Studios igre, tj It Takes Two, priča u ovoj ne grabi pažnju igrača odmah, već postepeno, iz jednog nivoa u drugi, baš kako se i gameplay razvija u njoj. Jednostavno je potrebno malo više vremena da osetite priču i upoznate likove, nego što je to bilo u It Takes Two. Ruku na srce, u poslednjoj Hazelight igri je priča bila i nekako više direktnija, muž i žena koji su pred razvodom i dete koje želi da ih pomiri na sve moguće načine. Igra vas je odmah investirala kako u priču tako i u dešavanja, otkrila konflikte i dala poprilično jednostavan ali jako težak zadatak.

Kao i u drugim Hazelight Studios igrama, cela fora gameplay mehanike je kooperativno igranje, saradnja i dogovaranje kako bi prešli sve prepreke. Ovo nije igra koju možete igrati u solo modu tako što bi AI vodio drugog lika, ovo je igra koju morate da igrate sa nekim od prijatejla, koji je fizički sa vama u sobi ili online. Sa It Takes Two, Hazelight Studios je uveo jednu jako dobru foru, Friends Pass. Ako vi imate igru i želite da igrate sa prijateljem koji ima istu konzolu ili PC, bilo je potrebno samo da ga pozovete u svoju partiju. Sada je Hazelight napravio korak više i Friends Pass je dostupan između aposlutno svih platformi. Najviše zbog toga da ne bi ograničavali ljude da igraju sa prijateljima ili poznanicima na jednoj platformi, već da imaju više izbora. Ovo vam od starta nudi mnogo više opcija da nađete savršenog, ili okej, ne tako savršenog partnera za prelazak ovog naslova.
Mada, ova igra ima jedan problem, a to je kada krenete da je igrate, prosto ne možete da prestanete! Većina igara ima neku putanju razvoja likova, gameplaya i svega ostalog. Okej, ovde postoji razvoj likova naravno, a što se tiče gameplaya, igra vas jednostavno uvek drži toliko investirane u nju da je to nešto neverovatno. Ne dozvoljava vam ni u jednom trenutku da se opustite, da vam dosadi, da razmišljate o nebitnim stvarima i tražite mane, jer iskreno, nećete ih ni naći. Split Fiction je po žanru samo kooperativna igra, a dok je igrate, ona se praktično pretvara u sve moguće žanrove. Akcioni platformer, klasični platformer u 2D i 3D izvedbi, pucačina iz trećeg lica, top down twin stick shooter, bukvalno svaki žanr koji ste ikada odigrali, ima u ovoj igri. Najbolje od svega je što je mehanika prosto fantastična u bilo kom „žanru“ koji igrate u tom trenutku.

Iako igra počinje kao klasični platformer, što je nekako i očigledno, ipak mora nekako igrači da se uvedu u gameplay i priču, odmah vam je jasna jedna stvar – ovaj naslov se prosto savršeno igra. Nema kašnjenja kontrola, nema neregistrovanih dugmića, sem ukoliko vam je kontroler pokvaren, nema besmislenih kretanja i tvrde, krute mehanike dok kontrolišete Zoe ili Mio. Sve je nekako, glatko, lagano, tečno, likovi u igri deluju kao da su ekstenzija vaših misli, kao što su nivoi koje igrate ekstenzija njihove mašte i upravo to, njihovih misli.
Iako je sve lako divno, prelepo, igra upravo zbog toga nije ni teška. Mislim, ima dovoljno izazova da vas natera u nekim trenucima da razmišljate i budete ekstra koordinisani sa osobom sa kojom igrate, ali nije kao da će vas smoriti i pokvariti raspoloženje jer nećete moći da pređete neki deo nivoa. Sve je tačno odmereno teško, a fokus je naravno u apsolutno svakom momentu na čistu i fantastičnu zabavu! Imao sam sreće da igram sa osobom od svega 13. godina kroz celu igru i ne mogu da opišem koliko je sve bilo zabavno. Kao gledalaca smo imali njegovu mamu i verujem da je mami u određenim trenucima bilo dosta dosta zabavnije nego nama dok smo prelazili neke nivoe. Iako smo se neretko smejali, zezali, dogovarali kako nešto da pređemo, pravili planove koji su se često katastrofalno završavali. Retko koja igra ima ovoliko pozitivne energije oko sebe dok je igrate, toliko da prosto ne želite da taj osećaj prestane, nego želite da traje eto, možda i večno.

A nivoi, pa svaki je remek delo u pravom smislu te reči, ili izgovora, kako god da se kategorizuje. Svaki nivo je pun dešavanja i akcije, i svaki sledeći je drastično, totalno, maksimalno drugačiji od prethodnih. Bukvalno mi se čini kao da Josef Fares ima milijardu ideja o nivoima u glavi i samo ih štanca i ubacuje u svaku sledeću igru. Nivoi su već bili prosto fantastični u It Takes Two i kada je najavljen Split Fiction pomislio sam, „pa koja je šansa da čovek dva puta napravi skoro pa savršenu coop igru sa toliko raznolikim nivoima i ludarijama“. Pomislio sam i nisam verovao da je to moguće, sve dok nismo prelazili iz jednog nivoa u drugi, iz jednog dešavanja u drugo, iz mašte Zoe u mašti Mio. Igra vam nikako ne da mira i u svakom trenutku vas oduševljava, nebitno da li je to zbog novih gameplay mehanika.
Split Fiction (Xbox Series X)
Split Fiction je ustvari poprilično jednostavna igra, koja zanemaruje sve moguće fejk dubine koje druge igre pokušavaju da serviraju igračima i drži se jedine bitne stvari – a to je čista i iskrena zabava. O ovoj igri se može pričati i pričaće se, kako o fantastičnom kraju tako i o nezaboravnim nivoima, jer ma koliko puta je prešli, uvek ali uvek ćete krenuti sa nekim ispočetka sa osmehom na licu od prvog do poslednjeg minuta. Ovo je jednostavno igra, savršen primer zabavnog medijuma koji svi toliko obožavamo, zvezda vodilja za sve razvojne timove koji žele da usreće svoje igrače i izmame im osmehe na lice i ulepša im dan, nedelju, mesec ili čak godinu. Na kraju, jedva čekam da vidim sledeću igru na kojoj radi Hazelight Studios i genijalni kreator Josef Fares.
-
Gameplay
-
Grafika
-
Zvuk
-
Priča