Kad smo jedva našli štand Last Flag-a Showflooru na na Gamescomu, imao sam osećaj kao kada sam prvi put igrao neku MP igru, onaj old school feeling kada kreneš prvi put neku multiplayer igru. Da da, multiplayer je, kao, nema ništa novoga u tome, ali Last Flag, ma koliko generično zvučalo, mi je od početka osvojila kako artom tako i akcijom. A onda krene demo i shvatiš da je to zapravo capture-the-flag, samo u verziji koja se oseća sveže, kao da su uzeli jednu od najstarijih ideja i zakucali joj neonku na čelo.

Koncept je jednostavan, ali dovoljno zaokrenut da ne bude déjà vu. Prvo moraš da sakriješ svoju zastavu, pa tek onda ideš da kradeš tuđu. Onda na scenu stupaju radarski tornjevi, koji celu igru pretvaraju u neku kombinaciju taktike i haosa. Nema tog momenta da kreneš bezglavo i nadaš se najboljem, jer sve vreme osećaš da te igra tera da planiraš, ali opet – sve se odvija brže nego što bi voleo, tako da prava panika tek tada kreće.
Likovi su priča za sebe. Svaki od njih izgleda kao da je dizajniran dok su dizajneri istovremeno pili kafu i gledali rerun neke stare muzičke emisije. Jedan sa cyber-sokolom, drugi baca metalne strele, treći izgleda kao da je pobegao iz reklame za žvake iz ’74. godine. I svi oni funkcionišu – ne kao još jedan klasičan roster heroja, već kao set karikatura koje prave šou. Stvarno imaš osećaj da si na maskenbalu gde svako vuče na svoju stranu, a opet se sve uklapa.

Ono što me najviše kupilo jeste tempo. Mečevi traju desetak minuta, eventualno dvadeset, i svaki put završavaju dramatično, ukradeš zastavu, vratiš se u bazu i onda kreće tih šezdeset sekundi odbrane koji su čista ludnica. Sve pršti, svi vrište, a ti samo moliš da tvoj tim izdrži dok odbrojavaš kao na starom digitalnom satu. To je taj trenutak kada se publika na Gamescomu približi i počne da navija za tebe, iako te nikad nisu videli u životu.
Najlepše od svega? Nema nikakvih glupih mikrotransakcija ni kozmetike od 20 evra, bar prema onome što developeri kažu. Platiš jednom i igraš. I to je, u ovom trenutku, skoro pa radikalna odluka. Da, naravno da može da se promeni do izlaska, ali makar sada zvuči kao da je fokus samo na tome da igraš i uživaš, bez dodatnih smicalica.

Last Flag mi je ostavio baš jak utisak, jer uspeva da bude i poznat i čudan u isto vreme. Igraš capture-the-flag koji si hiljadu puta video, ali sve izgleda kao da ga prenose na nacionalnoj televiziji 1975. godine. To je spoj koji ne bi trebalo da radi, ali radi i to baš dobro. Ako voliš brze partije, taktiku zapakovanu u šarenilo i osećaj da si na bini pred reflektorima, ovo će ti sigurno legnuti
