Na skorašnjem STEAM NEXT FEST-u, kompanija ZAUM je konačno objavila demo, svoje nadolazeće igre Zero Prades: For Dead Spies. Dugoiščekivanom nasledniku kultne igre Disco Elysium. Kada se uzmu u obzir sva dešavanja u istorijatu ove kompanije, i kako su se ophodili sa tvorcima inicijalne igre, uvek će u vazduhu biti taj opor osećaj, šta je zapravo moglo da usledi sa pravim naslednikom i nastavkom DE i sa tom incijalnom ekipom na čelu projekta.
Stoga sam ovome pristupio sa otvorenim stavom, jer na Zero Parades radi tim koji se sastoji od devova koji su radili na vanila igri i The Final Cut verziji sa još novih lica. Ovaj šarenoliki udruženi tim je zadužen, da stvori totalno novo okruženje i likove. Zero Parades nas uvodi u novi svet, koji ima posute mrvice DNK prethodne video igre, ali donosi i neka iznenađenja koja nisu bila prisutna u inicijalnom naslovu.
Igra počinje sa citatom konceptualne umetnice Dženi Holcer: “Početak rata biće pod velom tajni“. Dotična umetnica se proslavila koristeći tekst i istražujući mogućnost promovisanja svojih dela, mimo galerija u kojima su uvek bile zarobljene i dostupne samo za posetioce. Dosetila se da te iste reči mogu da idu na plakate, bilborde, i LED ekrane i da budu dostupne svakom prolazniku koji bi time postao učesnik u njenim promišljanjima. Ovaj citat najavljuje i teme koje obrađuje Zero Parades: politiku, koruptivnu stranu moći, način ratovanja i manipulaciju informacijama, ali i pitanja ljudske prirode.

Igra počinje slično kao i DE, samo što ovoga puta umesto heroja, koji pati od amnezije, imamo heroinu Heršel Vilk, koja nosi šifrovano ime Cascade i koja je špijun. Pred sam početak igre dobijamo pogled na meni, koji omogućava da se odaberu tri različite verzije lika sa određenim statistikama i veštinama, koji će uveliko uticati na razne sposobnoti koje ona poseduje.
Sam meni nije toliko izmenjen naspram Disco Elysium-a, i biće vam jasno i iz crteža koji krase određeni arhetip lika, kakvu vrstu špijuna želite da odigrate. Interfejs je doživeo blage izmene, i veštine koje imate sada nose potpuno drugačiji dizajn ikonica, i sadrže jako šture opise, sa time što sam posle par prelaženja demoa, jako brzo uvideo sličnosti sa onima iz ZAUM-ove prve igre. Nažalost u demou nije bila dostupna opcija, da sam izgradim nasumično svojeg lika, moguće da tu opciju dodatno dorađuju.
Heršel se nalazi u sobi, u kojoj pronalazi svojeg kolegu Pseudopa, koji je totalno umrtvljen, ali je i dalje živ. Nešto ga je totalno bacilo u katatonično stanje i to je pokvarilo rad na njihovoj zajedničkoj misiji. Od prvog momenta Heršel, izbacuje poprilično usiljene forice i fazone u vezi situacije, ali vi kao igrač možete da odaberete da je igrate na nekoliko načina. Onda počinje trka sa vremenom, da sazna šta se zapravo desilo Pseudopu, i kakav je konkretan zadatak u pitanju i da nauči da navigira kroz ovu nepoznatu teritoriju u kojoj se obrela. Nasuprot Disco Elysiumu, gde imate jednog od najbolje napisanih partnera u video igrama, Kima Katsuragija i koji je vaš pandan za savest i pronaleženje ličnog glasa protagonisti Hariju. Zero Parades, započinjete kompletno sami, i moraćete da navigirate sa skršenim umom Heršelove, koja nosi golemi teret same misije i raznih demona iz svoje ne tako daleke prošlosti.
Naša heroina ima unutrašnji glas, koji daje njenom umu, jedan zakerački i antipatičan prizvuk, za koji nisam baš siguran da mi je prirastao ušima i srcu, pa se iskreno nadam da će to doraditi u finalnoj verziji igre. Sličan princip je iskorišćen i ovde, u zavisnosti koje ste veštine i verziju špijuna odabrali, često ćete najviše sabotiranja dobiti od sopstvenog uma. I ako ga budete sledili sa savetima, biće intrigantno videti mimo demoa, da li će to kasnije imati velikog udela u račvanje priče i uticaj izbora i kako će se to sve odraziti sa raznim žiteljima koje srećete.
Ako smo u ulozi Harija, krenuli od totalne misterije, pa smo njegov karakter otkrivali postepeno, poput skidanja korica sa banane, da bismo došli do slojevite srži, tim scenarista iz ZAUM-a, odlučio je da kod Heršel Vilk od samog početka nagovesti njen karakter. Nažalost tu nema toliko dubine, i mi dobijamo na uvid da je ona došla iz buržoaskog staleža, ali da se preobratila u komunistu i da je postala deo Biroa Operacija. Nekada je upravljala svojim timom “Gomilom bolesnika” koji su nažalost izvukli deblje krajeve. I Heršel je zbog toga dobila packe od Biroa Operacija, i mora da radi bezvezne slučajeve, dok ne ispravi krivu Drinu.
To samo po sebi, deluje veoma obećavajuće, ali kakav je zapravo ovaj novi svet u kojem smo se obreli? Pa, ako ste ikada čitali romane post-modernističkog američkog pisca, Tomasa Pinčona, koji su prepuni likova koji se nalaze u čudnim potragama i naleću na zaista bizrane momente u tim putovanjima. I gledali legendarni distopijski naučno fantastični film Brazil, režisera Terija Gilijama. Ubrzo će vam postati jasno, da će biti apsurdističkog humora i nekonvencionalnih ideja u vezi građenja samog sveta kroz tripozne tematike. Što zapravo i najviše obećava, jer kada se scenaristi zagreju, i izađu iz senke prethodne igre. Vide se naznake ingenioznosti koja bi mogla da isporuči naslov koji ima potencijal da bude vrlo dobar. I koji će držati pažnju igračima pre svega.
Moram priznati da mi dijalozi nisu bili toliko jaki i upečatljivi, neki momenti su definitivno prekopirani u sličnoj kosturskoj formi kakva je bila i ZAUM-ovoj prvoj igri. To ne mora da bude loša stvar, jer oni su zapravo bili prvi koji su to uradili, tako da mali omaži mogu da se tolerišu. Ono što me zapravo brine jeste da sve bude prekopirano jedan kroz jedan, ali držim fige da zapravo ne bude to slučaj sa dovršenom verzijom igre.
Stekao sam utisak da u trenucima kada morate da bacite kockice, bez obzira na šanse u dijalozima (otvarate kroz sakupljanje informacija o svetu i likovima statistike da biste imali veće šanse), igra ne ostavlja mnogo prostora za drugi pokušaj. Za razliku od Disco Elysium, koji je često omogućavao da se kasnije vratite na proveru ili da iz neuspeha pronađete novi način da ih zaobiđete, ovde neuspeh deluje kao konačna odluka, i čiča miča i gotova priča.
Nova mehanika koja me je možda i najviše obradovala jeste to što heroina sada ima posebne statistike za anksioznost, umor i delirijum. Kada neka od tih skala dostigne maksimum, trebalo bi da značajno utiče na ponašanje lika. Na primer, kada se Heršel umori, počinje sve teže da diše dok se kreće kroz mapu, lep i suptilan detalj. Međutim, problem je što ta stanja gotovo da nemaju uticaja na komunikaciju sa drugim likovima. Da su snažnije integrisane u dijaloge i odluke, mogle su da donesu potpuno nove situacije i osveže način igranja i kako vas likovi percipiraju u zavisnosti od emotivnog-fizičkog stanja u kojem se nalazite trenutno.
Kao dodatna zanimljivost je ta, kada god se neka od tih skala napuni do vrha. Heršelova dobija penal, gde mora da odabere između tri veštine koje su vezane za anksioznost, umor i delirijum i da bi mogla da izađe iz tog stanja jeste žrtovanje jednog poena veštine. Priznajem, tome se i najviše radujem, jer neuspeh je bio veliki deo priče i u prethodnoj igri. A sada pogotovo što se bavimo špijunima, ovo ima potencijal da otvori zaista teške izbore kod igrača. Zamislite da radite operaciju i da morate da izbegnete sukob, i baš zbog svih tih nedostataka, možete ili da upokojite partnere, ili da vas ubiju ili otkriju. To otvara mnoge mogućnosti koje bih voleo da razrade u punoj igri.
Moram priznati da me u demou samo par likova zaista zaintrigiralo jer se videlo da su se potrudili da budu maksimalno autentični u tim razgovorima i prenošenju svojih ideologija i sveta u kojem obitavaju. Fašistički sakupljač diskova Pietro, je sjajan primer kako igra ume i mora da zasija da bi nam držala pažnju i bilo mi je zanimljivo da vidim njegove reakcije na par drugačijih verzija Heršelove i kako su se verbalno obračunavali.
U igri ima još dosta čudnih likova koji su posuti po maloj mapi. na primer gomila staraca bivših pilota koji su navučeni na seks hotlajn. Ili klinci koji gutaju propagandnu pop kulturu agresora koji pokušavaju da ih prisvoje i pridobiju na taj način. Sve su to ideje koje se naziru da imaju veliki potencijal i da odu u zaista neočekivanim pravcu.
Ali način na koji se dijalozi odigravaju nemaju taj naboj energije i ingenioznosti, jednostavno tu nešto manjka. Neke od rečenica čak deluju reciklirano, i humor nije uvek najbolje legao kada se diskutovalo o bitnim temama o životu u dotičnom fiktivnom gradiću i raznim drugim ozbiljnim temama koje se načinju.
Takođe jedan od većih nedostatak je bilo to što nisu svi glasovi dobrog kvaliteta, i nisu sve rečenice sinhronizovane. Siguran sam da će to sve iznivelisati u konačnoj verziji igre. I dešavalo se par bagova koji nisu uticali na rad igre. Primera radi kada sam prolazio pored radnika na dokovima koji šetaju okolo, model bi se zamrzao i onda išao cikcak gore i dole u raznim pravcima. Slična situacija se desila i sa jednim od likova sa kojima vodite razgovore i koji je sve vreme sedeo, da bi okidanjem jedne rečenice u dijalogu ustao i raširio ruke i ostao tako čak i pošto se dijalog završio.
Sama mapa je mala, i podeljena je na nekolliko distrikta. Videćete da se razne kulture mešaju u ovom malom mestu, i da je sve u kompletnom rasulu, što je i odraz stanja našeg stvarnog sveta. Igra ima dosta detalja koji se nalaze u eksterijerima i enterijerima u koje ulazite, i tiču se propagande, lokalnih običaja. Vidimo da je to svet u kojem, ništa ne funkcioniše i gde se unikatnost pojedinaca i nacije guši. I da je kapitalizam pobedio i porobodio sve žitelje i stavio ih u nebranio grožđe.
Ono što takođe fali, jeste sama muzika. Tek na kraju demoa se jedva načula jedna specifična džez pesma, koja mi itekako ide uz žanrovski milje špijunske tematike. Ali generalno sve je ogoljeno, i fali taj deo koji bi dodatno potpomognuo emotivnu atmosferu. Što se zvuka efekata tiče, oni su bili pristojni, ali ni tu ne mogu da kažem da sam čuo, ili osetio nešto što bih izdvojio kao vanserijsko.
Na kraju demoa se dešava jedna situacija koja podseća na “kraljica” momenat. Gde vi možete da iskoristite vaše špijunske sposobnosti. Izaberite šunjanje, izviđanje da procenite protivnika, ili ako mislite da se fizički spremni i vični da se sa njime i suočite, ili naprosto da uhvatite džadu. Ali znajte da svašta može da se desi tokom tih pokušaja.
Iako imam određene zamerke, ne bih prerano otpisao igru. Iznad nje je golema senka Disco Elysiuma, naslova koji je teško nadmašiti. Ekipa iz ZAUM-a, moraće da upre sva svoja sredstva sa maštom i idejama da stvori igru koja će moći da dođe kako do starih poštovalaca, tako i do sasvim nove publike i ponudi novo i jedinstveno iskustvo.