Igre malih, indie studija su jedna od retkih stvari koje nas mogu oduševiti u gejming industriji, ma kakva ona danas bila. Već sam u više navrata govorio da su upravo mali studiji jedini koji zapravo imaju hrabrosti da eksperimentišu, istražuju i potrude se da nam donesu neko drugačije gejming iskustvo, dok se AAA studiji (skoro) uvek i dalje oslanjaju na proverene formule koje prolaze kod igrača. Jedan od studija sa ogromnom ambicijom i sjajnom idejom je Caracal Games, i oni su kroz svoju novu igru – Star Overdrive, koja je trenutno dostupna ekskluzivno na Switch konzoli, želeli upravo to: da pretoče svoje ambicije i sjajne ideje u jednu izvanrednu igru. Pa… da li su u tome uspeli?

Star Overdrive je za mene bilo prilično prijatno iznenađenje. Znate onaj osećaj kad pogledate trejler i premisa vam se toliko svidi da ne želite dalje da se “spojlujete”? Tako je bilo i sa ovom igrom — barem za mene — samo što sam nakon prvog trejlera očekivao jedan tip igre: trkačku igru u kojoj vozite hoverboard na vanzemaljskoj planeti, bez prevelike dubine i kompleksnosti. A dobio sam nešto sasvim drugačije — prilično veliku, ambicioznu igru sa ogromnim svetom i mnoštvom raznolikih aktivnosti. Mada, kod manjih studija nikada nije problem ambicija i vizija, već realizacija svega onoga što imaju u glavi i na papiru. Nego, hajde da krenemo ispočetka.
U Star Overdrive preuzimate ulogu Biosa, koji mirno i spokojno plovi svemirom u svom svemirskom brodu. Dok on kulira i sluša muziku, dobija poruku od izgubljene prijateljice Nous, koja se zatekla na nepoznatoj planeti i kojoj je potrebna pomoć. Bios, koji očigledno gaji osećanja prema Nous, čim je čuo njen glas, odlučuje da krene ka toj planeti u pokušaju da je pronađe i spase. Nakon nesrećnog sletanja, Bios započinje potragu, ali ubrzo otkriva da je planeta napuštena, a jedini tragovi života dolaze iz audio zapisa i poruka koje su ostavljene iza.

Priča se ne forsira kroz duge cutscene, već se otkriva putem audio logova i tekstualnih zapisa koje pronalazite tokom istraživanja. Ovaj minimalistički pristup naraciji daje igračima slobodu da se fokusiraju na akciju i istraživanje, ali istovremeno pruža dovoljno misterije da vas drži zainteresovanim.
Prva stvar koja mi je prošla kroz glavu kada sam preuzeo kontrolu nad Biosom bila je – “Uh, pa ovo je Zelda na nekoj vanzemaljskoj planeti!” To i nije loše, ukoliko je inspiracija jedna igra tog kalibra, sve dok je razvojni tim napravio dovoljno toga da se ipak ova dva naslova razlikuju. Mada, kroz prezentaciju, grafiku, pa čak i razvoj priče, osećao sam da igra ne pokušava da sakrije svoju inspiraciju, što je prilično hrabar potez.

Bios je na ovoj planeti potpuno sam, sa svojim hoverboardom i keytarom — praktično futurističkom gitarom koja vam služi kao oružje i čije moći dolaze iz kaseta koje pronalazite. Prilično zanimljiva ideja, zar ne? Muzika, napušten svet, hoverboard i borba uz pesme koje su kreirane isključivo za potrebe ove igre. Biosov cilj je pronalaženje prijateljice i rešavanje svih zagonetki i malih zadataka koje susreće na planeti.
Samo otvaranje igre i vožnja na hoverboardu je fantastična i odmah pokazuje koliko je traversal sistem dobro urađen. Kombinacija brze vožnje sa trikovima, kao da igrate neki stari SSX naslov, pravo je osveženje, a najbolji deo je što je igra potpuno opuštajuća dok se vozikate velikim prostranstvima i pronalazite sledeće zadatke.
Kako napredujete kroz igru, možete nadograđivati svoj hoverboard dodavanjem novih modula koji poboljšavaju brzinu, upravljivost i sposobnost kretanja po različitim terenima. Na početku može delovati da je upravljanje pomalo nezgrapno, ali nakon nekoliko nadogradnji, osećaj postaje savršen. Moram da napomenem da je nadogradnja hoverboarda must u ovoj igri, jer zbog raznovrsnih terena — poput teških metala, vodenih površina, lave i slično — traversal postaje ključni aspekt igre. Dakle, bitno je da hoverboard bude što sposobniji da vas odvede svuda gde poželite.

Sirovine potrebne za nadogradnju glavne alatke u ovoj avanturi su više nego dobar razlog za istraživanje ovog sveta, svega što se na njemu nalazi i svega što on krije. Moram da napomenem da svet stvarno deluje prazno, ali meni je to lično prijalo, jer mi je omogućilo da jednostavno uživam u muzici i opustim se dok putujem od tačke A do tačke B kako bih rešio zadatak ili pronašao delove za hoverboard.
Borbeni sistem u igri je zanimljiv, ali zna da bude pomalo dosadan. Bios koristi keytar gitaru kao borbeno oružje — svakako mala inspiracija iz igre Hi-Fi Rush. Možete izvoditi osnovne napade, kombinovati udarce i koristiti specijalne moći koje otključavate tokom igre. Problem je u tome što borba brzo postaje repetitivna. Većinu neprijatelja možete pobediti jednostavnim spamovanjem istih napada. Postoje dodatne sposobnosti, ali igra vas ne forsira da ih koristite, pa borba može delovati pomalo plitko. Ipak, s obzirom na hoverboard koncept, prava je šteta ne istražiti svet, pokupiti sve što možete i time uneti dinamiku u borbu. Ali verujem da će određenim igračima biti teško da se nateraju na to, jer ono što dobijete na početku biće više nego dovoljno da savladate gotovo sve neprijatelje.
Ipak, borba postaje zanimljivija kada otključate nekoliko dodatnih moći. Tada sve zavisi od vas – igra postaje dosadna onoliko koliko vi odlučite da ne istražujete. Manipulacija objektima dosta podseća na Zelda igre i odrađena je vrlo kvalitetno, a sve ove moći koje dobijate kriju se iza još jednog zanimljivog aspekta igre – mini-dungeons.

Mini-dungeoni su skoro identični kao u Zelda igrama. To su delovi u kojima rešavate zagonetke kako biste došli do cilja — bilo da je u pitanju moć potrebna za dalji napredak ili samo nova sposobnost. Na primer, morate pomerati objekte da biste napravili stepenice ili koristiti gravitacione moći kako biste rešili određene prepreke. Ceo dizajn ovih zagonetki je lepo i pametno osmišljen, tako da verujem da će svi uživati u njima. Jedini problem je što mehanike posle nekog vremena počinju da se ponavljaju, što je, s obzirom na ambiciju tima, i očekivano.
S druge strane, tu je priča, koja se razvija poprilično linearnim putem. Bios, rešavanjem jednog cilja, dobija sledeću lokaciju ka kojoj mora da ode kako bi nastavio svoju avanturu. Nakon rešene zagonetke ili borbe sa par neprijatelja, sledi novi zadatak. Dakle, narativni aspekt igre se razvija linearno i ne dopušta igračima potpunu slobodu u rešavanju priče. Ako se fokusirate isključivo na priču, propustićete dosta toga, jer deluje da su developeri hteli da igrače podstaknu na istraživanje. Zato priča deluje kao alat, sredstvo za progresiju, a ne kao glavni fokus. Ne izgleda da su želeli da naprave epsku, kompleksnu naraciju, već jednostavnu koja će igračima dati okvir za kretanje kroz svet.

Grafički dizajn igre zaslužuje svaku pohvalu. Iako vizuelno podseća na poslednje dve Zelda igre, u sebi nosi nešto unikatno, što vas uvlači u ovaj naizgled pust, ali magičan svet u kojem možete raditi šta god poželite. Ceo dizajn je u retrofuturističkom stilu — od boja, do likova i objekata na mapi — i sjajno je realizovan. Zaista je impresivno da je mali tim uspeo da sve to iznese, i to se u svakom segmentu vidi.
Star Overdrive (Nintendo Switch)
Star Overdrive je odlična AA igra za Nintendo Switch, toliko ambiciozna i bogata sadržajem da vam gotovo nikada neće biti dosadno. Upravo ta želja da igra ima sve rezultira time da nijedan aspekt nije savršen. Jeste odlična, ali uvek nedostaje ono „nešto“ što bi je učinilo zaista izvanrednom. Svi ljubitelji open world istraživanja, koji žele nešto drugačije od onoga na šta su navikli, ovo moraju probati. Igra će vas uvući i pružiti ono što je Switchu odavno falilo kada su u pitanju manji developeri — sjajnu avanturu sa odličnim mehanikama i svežim pristupom traversalu i razvoju priče u open world okruženju.
-
Gameplay
-
Grafika
-
Zvuk
-
Priča