Nikada nisam obožavao igre koje se oslanjaju na poznate licence. Često su to projekti koji više računaju na ime nego na ideju, više na nostalgiju nego na stvarni kvalitet. Mada, kada je VR u pitanju, sve češće imamo dobre igre koje su rađene po nekim svima poznatim licencama, filmskim naslovima, serijalama. Pogledajmo samo The Walking Dead naslove, pa i Deadpool, i nadolazeće Nindža Kornjače. Upravo zbog toga, Men in Black: Most Wanted me je zainteresovao iz više razloga, ali najviše zbog univerazuma u kome se dešava. Ovaj univerzum kao da je oduvek bio stvoren za VR. Svakakvi vanzemaljci, futuristički gedžeti, lov na begunce kroz neobične svetove… sve to zvuči kao idealan teren za iskustvo koje ne želite samo da gledate, već da u njemu učestvujete.

Kada je u pitanju priča u Men in Black: Most Wanted, ono što mi je odmah bilo jasno jeste da igra ne pokušava da se osloni isključivo na nostalgiju, već da izgradi sopstveni mali segment unutar poznatog univerzuma. Smeštena u devedesete, u period kada je organizacija već duboko ukorenjena u senci Njujorka, priča vas ne stavlja u cipele legendi, već u ulogu agenta koji tek treba da povrati sopstveni identitet. Vi ste Agent I – operativac čija je memorija obrisana nakon katastrofalnog incidenta sa rasom vanzemaljaca sposobnih da menjaju oblik. Taj početni gubitak pamćenja nije samo zgodan narativni trik, već funkcioniše i kao temelj za ceo tok igre: zajedno sa likom, i vi učite kako svet funkcioniše. Kroz misije vas vodi Agent L, poznata iz filma Men in Black, ali ovde prikazana u nešto drugačijem svetlu, iskusna, suzdržana i svesna da pretnja sa kojom se suočavate nije rutinski incident. Kako napredujete, shvatate da napadi nisu nasumični, već deo šire infiltracije unutar same organizacije. Polako se uvlači sumnja – ako neprijatelj može da menja oblik, ko je zapravo ko? Igra ne ide preduboko u političku paranoju, ali ostavlja dovoljno prostora da osetite tenziju i neizvesnost. Nije to kompleksna, višeslojna drama, ali jeste dovoljno čvrsta osnova da svaka misija ima kontekst. Ne jurite samo mete, pokušavate da sastavite sliku o napadu koji je već ostavio posledice, i da otkrijete gde se završava linija između saveznika i neprijatelja.

Gameplay u Men in Black: Most Wanted u početku deluje kao klasična VR pucačina sa par dodatnih trikova, ali vrlo brzo shvatite da je naglasak više na ulazi u ulogu agenta, nego na samom pucanju. Oružje jeste centralni deo arsenala, ali način na koji ga koristite je malo drugačije nego na šta smo navikli Svako oružje ima drugačiji način korišćenja, način pucanja, drugačiji osećaj težine u ruci i zahteva manuelno punjenje. Nema pritiska na dugme i instant reloada, morate fizički izvaditi šaržer, ubaciti novi, povući mehanizam. Moram da priznam da je to u pucačinama u VR-u jako bitno, jer vas ubacuje u svet dosta bolje, imerzivnije je, interesantnije. U trenucima kada vas okruži više meta, ta sekunda panike dok pokušavate da pogodite pravi pokret deluje izuzetno stvarno. Neprijatelji nisu samo mete koje stoje i čekaju. Neki jurišaju direktno ka vama, drugi koriste zaklon, treći aktiviraju specifične sposobnosti. Postoje vanzemaljci koji menjaju oblik, oni koji se teleportuju na kratke distance, pa čak i oni koji pokušavaju da vas zbune hologramima. U tim trenucima igra prestaje da bude samo gađanje meta i postaje test snalažljivosti. Morate brzo da procenite situaciju, da se fizički pomerite u prostoru, da koristite zaklon ili da aktivirate alternativni gadžet.
Ali gadžeti su ono što gameplay čini zanimljivijim od prosečne VR akcije. Neuralyzer, na primer, nije samo fan service, koristi se u određenim sekvencama kada morate „resetovati“ civile ili manipulirati situacijom bez dizanja uzbune. Tu su i skeneri koji otkrivaju skrivene tragove, vanzemaljske ostatke ili energetske potpise. U nekim misijama morate bukvalno pregledati prostoriju sloj po sloj, tražeći anomalije koje nisu vidljive golim okom. Ti momenti daju igri drugačiji tempo, sporiji, fokusiraniji, gotovo detektivski. Progresija se zasniva na otključavanju novih oružja i unapređenju postojećih alata. Svaka nova sprava menja način na koji pristupate borbi. Neko oružje je efikasnije protiv većih meta, drugo je preciznije na daljinu, treće ima specijalni efekat koji usporava protivnike. Ta raznovrsnost sprečava da sve misije deluju isto, iako osnovna struktura ostaje slična.

Naravno, gameplay nije bez par manica. Posle nekoliko sati, primećuje se ponavljanje obrazaca, talasi neprijatelja, slična struktura zadataka, poznati tipovi susreta. Ali čak i tada, sama fizička uključenost u VR-u daje dinamiku koja održava interesovanje. Nije isto kada pucate klikom miša i kada se stvarno okrećete, naginjete i instinktivno podižete ruku da se odbranite.
Misije u Men in Black: Most Wanted nisu samo niz borbenih arena povezanih kratkim cutscenama, već pokušaj da se svaka operacija predstavi kao zaseban incident koji zahteva drugačiji pristup. U jednom trenutku infiltrirate ilegalni vanzemaljski klub pod maskom rutinske provere, skenirate goste i tražite energetsku anomaliju koja odaje begunca. U drugom ste na krovu futurističkog nebodera dok jurite metu koja pokušava da pobegne kroz servisne prolaze i ventilacione šahtove. Tempo se menja od tihe istrage do haotične pucnjave u sekundi, i upravo ta dinamika daje osećaj da ste deo aktivne organizacije koja reaguje na krizne situacije, a ne samo učesnik u linearnom shooteru. Ono što mi se posebno dopalo jeste način na koji misije koriste prostor. Nivoi nisu ogromni, ali su vertikalni i puni alternativnih ruta. Često možete da birate da li ćete ući na glavni ulaz i odmah izazvati reakciju, ili da se provučete sporednim hodnikom i prvo prikupite informacije. Pojedine misije imaju i mini-istrage, analizirate tragove, povezujete dokaze i tek onda dobijate dozvolu za eliminaciju mete. Taj spoj akcije i detektivskog rada daje strukturi misija dodatnu težinu, jer ne deluje kao da samo čistite talase neprijatelja, već da zaista učestvujete u lovu koji ima svoj kontekst i posledice.

Vizuelno, Men in Black: Most Wanted nije tehnički revolucionaran, ali je stilistički dosledan. Igra koristi cell shaded grafiku, što sam počeo više da cenim u VR igrama nego neko ko pokušava da replicira realističnu grafiku. Jer budimo realni, Steandalone igre ne mogu to da izguraju i upravo zbog toga Dizajn vanzemaljaca je kreativan, gedžeti deluju uverljivo, a svetovi su dovoljno raznoliki da održavaju interesovanje. U VR-u, čak i takav nivo detalja deluje impresivnije nego na ravnom ekranu, jer imate osećaj da ste fizički prisutni u tim prostorima. Zvuk i muzika sjajno akciju u toku igre. Glasovna gluma je solidna, dijalozi povremeno duhoviti, ali ne preteruju da budu kao neka vrsta parodije. Atmosfera balansira između ozbiljnog sci-fi tona i laganog humora koji je zaštitni znak Men in Black univerzuma. Posebno mi se dopalo to što igra ne preteruje sa HUD elementima. Većina informacija dolazi kroz holografski interfejs koji se aktivira pokretom ruke. Energija, municija, status misije – sve je integrisano u svet igre. Nema lebdećih menija koji vas podsećaju da ste u softveru. Taj minimalizam dodatno produbljuje imerziju.

Men in Black: Most Wanted (Meta Quest 3)
Men in Black: Most Wanted je VR iskustvo koje možda ne redefiniše žanr, ali uspeva da iskoristi snagu svog univerzuma i medija iz koga je potekao. Nije savršena, ali je dovoljno zabavna, dovoljno imerzivna i dovoljno drugačija da opravda svoje postojanje. Na kraju, ovo je sjajna igra za sve ljubitelje Men in Black franšize, ali isto i za one koji tek ulaze u ovaj univerzum. Verujem da mlađi igrači i ne znaju za ove sjajne filmove, okej makar prva dva koji su stvarno super. Tako da ovo može da im bude odličan entry point u ovu franšizu.
