Kad sam čuo za Last Man Sitting, prvo šta mi je upalo u oči je naslov, koji je totalno… lud? Ali nisam znao da ću baš tako brzo završiti u kancelarijskoj apokalipsi gde sediš u stolici na točkiće, pucaš iz miniguna i pokušavaš da preživiš talase robota i živih kancelarijskih aparata. Da da, upravo to, igra ne pokušava da bude ozbiljna, već otvoreno prihvata sve moguće apsurde, nonsens premise i to uzme, meša i vrti do kraja. Ova igra je sve na šta pomislite kad zamislite „bullet heaven roguelite“ igru, ali umesto dosadnih heroja imate obične office radnike sa puškama, Last Man Sitting je taj čudan miks svega i svačega, ali poprilično zarazna igra koja zna da napravi smeh od prvog trenutka.

Gameplay je kombinacija frenetičnog trećeg lica i onog „survivorskog“ ritma koji prilično podseća na Vampire Survivors, ali sa potpunom kontrolom nad likom i oružjem, ovde se ne borite samičićke dok auto strelci rade sve za vas, nego aktivno manevrišete, pucate, izbegavate i kombinujete nadogradnje koje birate svakih nekoliko sekundi. Ovde važi ona fora, kao u većini roguelite igrama, a to je „prvo sam slab, a onda uništava mse pred sobom“. Kada počnete sa igrom, imate samo osnovni minigun i običnu kancelarijsku stolicu, ali kako sakupljate XP i birate perkove i power upove, vaš lik postaje totalna mašina za uništavanje svega šta mu se nađe na putu.
Najbolja stvar u celoj igri je definitivno osnovni gameplay loop, talas neprijatelja se stalno pojačava, vi uskačete iz runde u rundu, skupljate resurse, birate nadogradnje i gledate kako se borba pretvara u ludi, eksplozivni haos gde sve pršti na sve strane. Svaki upgrade koji izaberete donosi neku novu dinamiku u borbu, bilo da je to elementalna šteta od vatre i eletriciteta, dodatni dronovi koji pucaju oko vas, ili poboljšanja u brzini i oklopu.
Iako možda to ne izgleda baš tako na početku, ali kada krenu apgrejdovi i sve ostalo, igra vas podseća i traži od vas da vi kontrolišete taj haos koji se stvara u njoj, a da to ne bude obrnuto. Iako, kao što rekoh, na početku vi se morate prilagoditi haosu dok jednostavno ne naučite osnovne fore i fazone.
Nivoi su uglavnom kancelarijski prostori, otvorene hale, konferencijske sobe, hodnici, recepcije, i sve je to dizajnirano tako da ne možete samo da se sakrijete i čekate neprijatelji dolaze sa svih strana, ekran se brzo puni robotima, besnim fotokopir mašinama, agresivnim kukama i čak sarkastičnim biljkama. I tu počinje prava draž ove igre, vi morate stalno da se krećete, da koristite dash i skate-stil grind po rubovima nivoa (da, kao u Tony Hawk-u samo što si u kancelarijskoj stolici), i da pametno koristite nadogradnje koje ti igra baca pred noge. Iskreno, nikada nisam ni pomislio da će mi kancelarijski prostor biti toliko zanimljiv, ali ova igra ga čini upravo to, naravno kroz ironiju i blago ismejavanje.
Sistem napredovanja je onaj klasični roguelite pristup, svaki run je drugačiji, naravno, ali imate trajne nadogradnje i unlockove koji ostaju i kada poginete. Nakon što padnete, dobijete perks koji vam pomažu da sledeći put budete jači, i tako nekako osećate tu prirodnu progresiju, kako naravno sve duže i duže igrate. Najviše mi se svidelo to što nema beskonačnih tutoriala ili čitanja svega i svačega, igra vas baca odmah u vatru, što je deo njenog šarma.
Kod ove igre mi se najviše svidelo to što runovi mogu biti kratki, ali smisleni. Najviše zbog toga što uvek nešto dobijate, uvek možete da se nadogradite, uvek vam igra da nešto što će vas naterati da nastavite. I to neke igre, pogotovo velike, da ne kažem tripl ej, nikako ne mogu dobro da urade. U Last Man Sitting imate čistu zabavu, čistu progresiju i čisti haos, i to je ono šta čini celu ovu igru.
Možda na početku to ne deluje kao mnogo, ali kada odigrate prvi run, a onda drugi, pa treći, pa četvrti, videćete o čemu pričam. Retko koji naslov uspe na tako jedinstveni način da vas uvuče u svoj svet, u svoj gameplay loop, a to Last Man Sitting odlično radi, najviše zbog toga što je sve totalno ludo, neočekivano, jednostavno fantastično.
Ima manice tu i tamo, recimo dizajn nivoa je pomalo jednostavan, kancelarijski prostori se brzo ponavljaju, a weapon pool bi mogao biti raznovrsniji da bi zadržao interes duže. Ponekad imate osećaj da neki specijalni bonusi traju prekratko u toku partije. I sa jedne strane razumem, igra vas tera da sakupljate sve šta možete da pronađete i koristite to kako bi uništili zli nameštaj, ali sa druge, nekako mi deluje kao da vam igra prerano oduzima zabavu iz ruke. Ne kažem da je nema bez tih buffova, ali kada jednom osetite koliki haos možete da napravite u kratkom vremenskom roku, onda tražite još i još i još.
Ipak, ono što Last Man Sitting radi bolje nego što sam očekivao jeste to da ne gubi svoj identitet ni kada postane haotičan. Nema tu ozbiljnosti koju većina modernih third person shootera forsira, umesto toga, vidite kako lik okreće svoju stolicu nazad, zabija metke u robote, grinduje po rubovima sobe i puca iz katane ili miniguna dok svet oko vas eksplodira. Upravo ti absurdi i energija igre čine je zabavnom i pristupačnom čak i za one koji normalno nisu fan bullet-hell ili roguelite igara, jer ovde smeh i haos idu ruku pod ruku.
Zahvaljujemo se Raw Fury na ustupljenoj igri za potrebe recenzije
Last Man Sitting (PC)
Kad sve saberem, Last Man Sitting je ono što bi se desilo kada bi se Vampire Survivors i Megabonk sudarili u kancelariji iz 2000-ih i rekli jedan drugom: „Hajde da vidimo šta će kancelarijska forelja da uradi ako je maksimalno naoružamo i provozamo kroz ofis.“ Ima niz problema i ponavljanja, ali u svojim najboljim momentima, kada se buildovi poklope i ekran bukvalno pršti od akcije, igralo mi se duže nego što sam očekivao, kao da je neko rekao: ovo nije težak naslov, ovo je zabava na steroidima u office editionu.