Kada Joakim Trir, najavi svoj novi film, sa sigurnošću znam da će nam prirediti nešto drugačije. Takva je i situacija sa Sentimentalnom vrednošću. Nagrađivani film se tematski nadovezuje na Najgoru osobu na svetu (The Worst Person in The World) i u glumačkoj postavi vraća se njegova muza, Renate Reinsve. Ostatak glumačkog ansambla je takođe bogat: Inga Ibsdotter Lilleaas, El Faning i maestralni Stelan Skarsgard.
U filmu pratimo kako dve sestre, Nora (Renate) i Agnes (Inga) obnavljaju komunikaciju sa otuđenim ocem, Gustavom Borgom. (Stelan) Gustav je eminentni režiser koji 15. godina nije snimio film. Napisao je scenario za novi film, sa glavnom ulogom koja je namenjena njegovoj kćerki Nori. On veruje da će uz nju moći da se vrati u svet filma i da joj pritom pomogne da postane zvezda i da izgladi stvari. Nora, odbija ponudu od oca, ali posle nekog vremena vidi da on nastavlja snimanje filma bez nje. Umesto nje, Gustavo nalazi svoju novu muzu, u vidu holivudske mlade zvezde u usponu, Rejčel Kemp (Faning) i u sve to se meša i Netflix produkcija.
Obe sestre će morati da nađu naćin, da izađu na kraj sa kompleksnim odnosom koji imaju sa svojim ocem. I to sve dok im se u živote umeša holivudska zvezda, koja se zbog priprema za ulogu, sve više načinje njihovu porodičnu intimu i davno zaboravljene tajne i bolne tačke o kojima se ne priča. Zaintrigirani ste već?
Ova intimna i potresna priča o međugeneracijskim traumama koja se dotačinje i pravljenjem filmova, su napisane od strane Trira i njegovog scenarisctičkog partnera Eskila Vogta. Čini se da nikada ne trebate da menjate poslovnog partnera, kada uspevate da ostvarite jedan neverovatan niz naslova u višedecenijskoj karijeri.
Priča je većinski smeštena unutar porodične kuće u kojoj su nekada živeli kao porodica. Ti uvodni momenti montaže, nam daju samo naznake kakav je bio odnos živeti sa ocem koji je umetnik i kakav je to golemi uticaj imalo na njihovo dalje odrastanje. Sama kuća u tom čitavom procesu postaje i simbolički prikaz njihovog krhkog odnosa oca i kćerki. Iz temelja kuće, pojavila se naprslina koja je uništava godinama, ali je ona i dalje tu i opstaje. Kao i međuljudski odnosi, koji često mogu da budu mnogo dramatičniji i teži nego kada se prikažu u književnom ili filmskom delu, a poenta je u istrajnosti i nalaženju naćina da se sve iskomunicira, čak i kada neki ljudi deluju nepopravljivi i sebični.
Kod Joakima Trira je zanimljivo što pokazuje veliku zrelost kada predstavlja svoje nesavršene heroje i heroine. To su sve ljudi koji nose sa sobom golemi teret življenja, zaljubljenosti, i haotičnih porodičnih odnosa, koje ne bi ni bolji terapeuti uspeli da izleče.
Ali naspram svojih filmskih kolega i koleginica, koji bi uživali da pojačaju tu dramu na maksimum i da naprave čistokrvnu patetiku od koje biste zaridali i istrošili sve maramice. Osvežavajuće je videti da sve to dolazi u umerenim intervalima, drame ima, neizrečene tenzije i tajni, ali on tretira te likove sa dostojanstvom i poštovanjem, poput pravih ljudi.
Ne koristi ih da bi mi kao gledaoci doživeli taj eksploatativan momenat samo da nas nešto pogodi emotivno i da nam poteku suze niz obraze i da bi se kao gledaoci osećali loše. Umeren humor koji je posut širom čitave priče, dosta izvlači stvari. Tako da je njegov talenat da tonalitetno drži sve konce u rukama, jedna retka veština koju ćemo sve ređe viđati kod režisera. I to će publika koja mu podari vreme da pogleda Sentimentalnu Vrednost, prepoznati i ceniti.
Prošla godina je zaista bila bogata što se tiče velikih glumačkih ansambala, ali Sentimentalna Vrednost poseduje kategoriju krem de la krem glumačke ekipe koju možete samo sanjati za svoj projekat. Renate Reinsve je i ovde fascinantna i emotivno ogoljena, i više nego u Najgoroj osobi na svetu. Njena Nora je dosta osobina nasledila od oca, ujedno i njegov talenat za rad na filmu, tačnije glumi. Ostvarila se kao pozorišna glumica i na televizijskim serijama. Ali ono što to nju najviše tišti jeste osećaj da nikada neće moći da zatvori poglavlje u kojem je Gustav, odlučio da ih napusti. I to joj stvara unutrašnji konflikt.
Glumica Inga Ibsdotter Lilleaas koja igra njenu sestru Agnes, koja je imala karijeru kao devojčica u očevom filmu i delovala da će nastaviti njegovim stopama. Zapravo prikazuje najskladniju i najfunkcionalniju osobu u čitavoj porodici. Neke od scena su prepune očaravajućih momenata, pogotovo porodičnih u kojima glumi sa Reinsve i Stelanom. Ona donosi dosta topline, i ima neverovatnu emotivnu paletu, i verujem da će sa ovom ulogom da joj se otvori mnogo šira ponuda istih, u kojima će zasigurno omađijati publiku širom sveta.
Dok El Faning kao amerikanka, Rejčel Kemp (skoro kao Pinčonova igranja rečima sa imenima i prezimenima i davanjem karakteristika svojim likovima) koja je mlada zvezda koja je počela da sumnja u sebe, ali upoznavši Gustava dobija mogućnost da pokaže zaista koliko je talentovana. Ali istovremeno donosi i želju da sazna sve o svojoj ulozi, i to počinje da postaje golemi teret. Scene sa proba pred snimanje filma su upečatljive i neverovatno je šta Faningova, postiže za samo par minuta u njima. Faningova je zvezda koja će moći da osciluje između Holivuda i art haus filmova koji će joj mnogo više prijati u nadolazećem delu karijere.
Za kraj sam ostavio legendardnog Stelana Skarsgarda u ulozi patrijarha Gustava. Šta reći o čoveku kojem, je dovoljno samo da vas pogleda prodoronim pogledom i da se malo nasmeši ili namršti i vi ćete pasti pod njegove glumačke čari. Gustav je nesavršen otac, umetnik koji se posvetio svom pozivu, i koji je taj poziv stavio na prvo mesto, iznad svoje porodice. Jedna od scena gde se snishodljivo ponaša i breca na svoje kćerke, i izgovara: “Ne možeš napisati Uliks (prim. roman Džejmsa Džojsa) i da voziš decu na mali fudbal, moraš se žrtvovati da bi uspeo u umetnosti.” Tajna u njegovom performansu leži, kako nam predstavlja Gustava. Istovremeno možemo da ga preziremo zbog svega što je priredio svojoj porodici. I vidimo jasno da većinu vremena koristi ljude da bi ostvario svoje ciljeve. Skarsgard mu je podario i mnoštvo emotivnih bravura u kojima vidimo da se otac i umetnik konstantno bore za prevlast, i stoga pravi jedan kompleksan i autentičan karakter kojeg možemo da pokušamo da razumemo unutar te dve podeljene uloge, umetnika i oca.
Strukturalno sama priča deluje kao da je podeljena sa namerom na vinjete iz njihovih života. I kako se dramski sve više zahuktava i postaje teže, drago mi je što nisu išli u kompletan mrak. Kraj nam izvlači otirač pod nogama, gde padamo na dupe. I daje naznake da ovo što smo zapravo gledali, nije ono što smo i mislili da jeste. Skupina sećanja, i prikaza nestabilnih emocija jedne porodice pred krahom, ili je sve jedna velika filmska šarena laža? To će morati svaki gledalac ponasob da zaključi.
Režija je utegnuta i obožavam što sa zavšetkom svake scene ide i kraća tranzicija sa totalnom tamom. To daje više prostora da ostanemo iznenađeni i da emotivno prođemo kroz sve informacije koje se nalaze u ovim netipičnim odnosima. Jedno je sigurno, film će pogoditi svakog ko je ikada imao napetost u roditeljskim odnosima ili sa ostatkom bliže rodbine. Ali iako izaziva nelagodnost, istovremeno daje i vid razrešenja i potencijalne nade koja se nazire.
Sve je to prožeto sa bogatim “needle drop” momentima koji se prirodno utapaju sa svim dešavanjima i daju tu staru filmsku magiju gde dobro postavljena pesma, ne samo da gradi neverovatnu atmosferu, već će vam se neke od scena urezati u sećanja pošto se film završi. Kada se uzme sve to u obzir, ovo je jedan pravi umetnički film koji nismo imali prilike da jako dugo vidimo u bioskopima. Pametan, nenametljiv, prošaran humorom koji je dobro došao i pre svega neverovatnim glumačkim ansamblom, koji će na budućim nagradama pokupiti sve tantijeme. Sasvim zasluženo.
Film je imao premijeru na Fest Intro 25. februara, a od 26. februara ga možete gledati širom bioskopa. Distribuciju radi distributerska kuća Taramount Film.
