Ako tražite jedan lagan i prijemčljiv narodski film koji se obraća široj publici, i pride je potentni debitantski dugometražni debi makedonskog režisera Georgija M. Unkovskog. Onda ste došli na pravo mesto. DJ Ahmet, nije o nekom tamo didžeju, već nas stavlja u jedno malo seoce u Makedoniji. Početak je koncipiran poput bajke, i unutar prvih kadrova vidimo panoramu koja prikazuje brda i doline. Na samom vrhu brda se nalazi drvo, a u hladu tog drveta stoje razne žene koje ćakuljaju o našoj budućoj priči.
Heroj je mladić po imenu Ahmet (Arif Jakup) 15. godišnjak koji živi na selu sa svojim nemim bratom, Naimom (Aguš Agušev) i njihovim strogim ocem (Aksel Mehmet, poznato lice iz prve sezone Senke nad Balkanom) koji se bavi uzgajanjem ovaca i prodajom duvana. Ahmet kao svaki mladi tinejdžer ima aspiracije da završi školu, i mnogo voli da sluša EBM muziku. Međutim njegov otac ga ispisuje iz škole jer mu je potrebna pomoć oko čuvanja ovaca.
Ahmetu to teško pada, ali kada su u pitanju dobrobit čitave porodice i pogotovo njegovog brata Naima, to dolazi na prvo mesto. U kratkim interakcijama sa žiteljima seoceta (mnogo slatka scena sa Hodžom i nameštanjem mejla) brzo uviđamo da je Ahmet jedan pristojan i normalan dečko. Ali sa druge strane njega primamljuje to slušanje muzike koje mu služi kao vrsta bega od očeve strogoće i pravila koja njihova vera nosi.
Jedne večeri će naleteti na tajni rejv događaj unutar šume, koji će u njemu probuditi radost i veselje, ali i zbog nepažnje osloboditi ovce koje će napraviti scenu kao iz kakvog romana sa magičnim realizmom. Mogu da zamislim samo kako izgleda navođenje ovaca da tokom glasne scene tehno muzike koja je puna energije i sa psihodeličnim bojama glume i slušaju režisera. Na toj žurci će spaziti mladu devojku Aju (Dora Akan Zlatanova) koja je njegova komšinica, koja nažalost već ima odabranog udavača iz Nemačke.
Iako je preliminarno muzika u prvom fokusu, i svakako se može smatrati muzičkim filmom. Ipak režiser je na pametan način iskoristio da popriča o interesovanjima mladih koji žele da izađu van tradicija u kojima su odrasli. Čitav film inače ima blaži ton kada su u pitanju religija i pravila koje nosi sa sobom. I tu dosta pripomažu jako šarmantni glavni likovi. Mladi glumac Arif je naturščik, i zaista donosi autentičnost njegovog naroda, Juruka koji žive u tom regionu Makedonije.
Njegov filmski brat kojeg glumi, Aguš on i Arif, imaju neverovatnu zajedničku hemiju tokom čitavog filma koja se uglavnom svodi na poglede, i držanje tela, što je zaista fantastično pogotovo što su u pitanju mlađi glumci i to još sa takvim prisustvom. Čak i naša heroina koju glumi Dora Akan Zlatanova, donosi dovoljno harizmatičnosti i buntovništva u njenoj ulozi.
I kroz objektiv kameramena Naumova Doksevskog, koji je većinu scena snimao iz ruke, oseti se život na selu, i frenetična energija kojom film odiše. Ako ste očekivali učmali prikaz malog mesta i klasičan film socijalne tematike, grdno se varate. Ovde sve puca od energije i jarkih boja i slatkih momenata koji dobro funkcionišu i sa dramatičnima kada stvari postaju ozbiljnije po naše junake.
Veliki deo uspeha filma je i sama muzika koju su radili braća Alen i Nenad Sinkauz, koji nisu stranci kada je u pitanju muzika za filmove. Davno su radili i muziku za Zvizdana i razne pozorišne projekte. Ovde su nastavili u svojem klasičnom ruhu mešajući razne istočnjačke instrumente sa elektronskom muzikom koja daje neverovatan naboj i zaista vas tera da u bioskopu počnete da đuskate u mestu.
Ako ste spremni za nešto lagodnije i veselije, onda je DJ Ahmet pravi film za vas. Doneće vam zasigurno osmeh na lice. Najverovatnije će vam se dopasti i bajkoviti pristup, koji čak u nekim instancama daje i psihodelične slike.
P.S. Bez brige i roze ovca je prisutna, i zaslužuje životinjskog počasnog Oskara.
Film trenutno možete videti na Festivalu Autorskog Filma, a film će posle toga distribuisati filmska kuća Five Stars Films širom Srbije.
