Na svakom FAF-u, uvek se nađe taj jedan film, koji će ispitivati granicu strpljenja koju možete da mu podarite kao gledalac. Linije Želje, je novi film Daneta Komljena, koji je prethodnih godina učestvovao na festivalu sa svojim filmovima, i ispada da je njegov novi film, upravo baš jedan od takvih.
Branko (Ivan Čuić) je čovek u kasnim tridesetima koji luta noćima u potrazi za svojim bratom. Prolazi kroz razne liminalne prostore od stanice kod Vukovog spomenika, raznih šumaraka i parkova, ali većinski se sve odigrava na ulicama betonskog Novog Beograda. Njegov misteriozni brat je poput senke koja hoda i ostavlja razne tragove za sobom. Od krvave posteljine, majice natopljene znojem, pa čak i krvavi kamen koji je uključen u jednu od najneprijatnih scena koje ćete videti u skorije vreme.
Branko je u svakom smislu te reči najmanje protagonista, a više želja (možda čak bolje napisati volja) jednog čoveka, da nađe svoje mesto u modernom društvu, i da doživi prihvatanje zbog onoga što jeste. Čuić ga igra, sa smrtnom ozbiljnošću da svaki pokret i dodir koji radi, deluje kao da će mu biti zadnji i da će se raspasti na stotine delića ili čak uraditi nešto mnogo gore i potresnije.
Kao neku vrstu izlaza nalazi u razgovorima sa nepoznatom osobom putem starog telefona. Posle nekog vremena lutanja, zove ga drugarica iz osnovne, što je i prvi kontakt koji doživljava sa nekim. On joj priča da je u konstantnoj potrazi za svojim bratom, na šta dobija odgovor od te osobe da nije znala da on ima uopšte brata.
To je okidač koji će ga baciti u istraživanje i odluku da emigrira iz urbane sredine i da ode u nepoznanicu zelenih gora i šuma. I to nam ubrzo ukazuje da sam početak i nije tako jednostavan koliko se činio i da ima više tema i slojeva. U tim lutanjima naići će na malu grupu ljudi koja obitava u jako čudnoj komuni unutar prirode u napuštenom kompleksu. Iako se čini da su povezaniji kao društvo jer je manja grupa, i vidno su se vratili na stare načine života pre vremena nove tehnoligije i maltene kao da su u sakupljačko-lovačkom društvu. Jedna od osoba koja će ostvariti prvi i pravi kontakt sa Brankom jeste Aida. (Branka Katić)
Ona će mu dati novu energiju i probuditi ga iz njegove učmalosti, i to scenario komunicira kroz citate i tugaljive recitacije koje se uklapaju sa statičnim i transformativnim slikama prirode. Uostalom, kao i svakom detetu na kraju dana, majka nas donosi na ovaj svet i uči nas kako da zavolimo sebe. Branka Katić je svetao deo filma i njeno prisustvo dosta doprinosi da se oseti ta majčinska toplina.
Ono što mislim da je najjači adut filma je fotografija, i to što su se odlučili na dvoje kameramena (Ivan Marković i Dženi Lu Zajgel) i da svako od njih ponasob predstavi dve sredine: urbanu i prirodnu. Ako je urbana prikazana kao jezivo i sablasno mesto gde nema prostora za empatiju i gde vlada bolesna i tenzična horor atmosfera, onda je fotografija koja zahvata samu prirodu daleko lekovitija i prijatnija i izaziva osećaj sklada i zaceljenja. Drugi aspekt koji zaista doprinosi najviše atmosferi koju gradi jeste, zvuk i muzika, koju je radio Jakov Munižaba. (radio je i zvuk za film: Kako je ovde tako zeleno?)
Ne bih osećao toliku investiranost i osećaje nelagode do te mere da nije napravio zaista neverovatan ambijentalni sklop od gličeva i šumova i zvukova prirode koji istovremeno mogu da nas uznemire kada je mukla tišina i kada počinju da tumplaju, a pak ponovo da nas vrate u stanje mira.
Ali kao i svaki film, ima svoje nedostatke, na primer, za većinu animacija i efekata je korišćen AI. Animacije su slabašne čak i preko AI koji su koristili verovatno zbog manjka budžeta. Iako žele da prenesu jake i sugestivne slike koje bi delovale na gledaoce. Bolji utisak bio bio da su koristili najjeftinije animacije ili praktične efekte za maske i transformacije.
Takođe ne prija ni to što film pati od svoje zatvorenosti i kriptičnosti, i presporog tempa koji zaista ispituje granice do koje možeš da mu posvetiš svoju punu pažnju. Ne verujem da publika ne može da prepozna nadrealistične scene sa bogatim simbolizmom bez konkretnijeg dijaloga, ali svakako bi mnogo više pomogao brži tempo, koji bi lakše iskomunicirao sa publikom i ne bi davao osećaj rastegnutosti. I da je fokus bio na manje statičnih i lepih kadrova koji ipak ostaju mnogo duže prisutni nego što bi trebalo.
Film možete trenutno pogledati na Festivalu Autorskog Filma.
