U ne tako dalekoj budućnosti 2029. godine, da bi suzbili golem rast kriminala širom Los Anđelesa gde vlada gomila beskućnika i narkomana. Amerika je zamenila svoje ljudsko sudstvo, veštačkom inteligencijom i programom koji se zove Milost. U maniru Sudije Dreda, program je istovremeno porota, sudija i egzekutor. Okrivljeni dobijaju 90. minuta da se odbrane i prilože dokaze, i ako ne uspeju, čeka ih smrt.
Naš heroj policajac, Kris Rejven (Kris Pret) se budi u stolici i prostorijama programa, i pred njim se ukazuje veštačka inteligencija pod imenom Sudija Madoks (Rebeka Ferguson) koja mu kaže da je ubio svoju ženu Nikol (Anabela Valis) i da ćemu biti suđeno. Caka je u tome što se on apsolutno ničega ne seća, jer je veče pre imao jaku terevenku. Korišćenje najučestalijeg stereotipa da junak nema sećanja o kobnim događjima koji su se desili, i gde mora da dokaže svoju nevinost su prežvakana do bola.
Ubrzo vidimo da ovo neće biti klasična akciona priča gde junak mora fizički pobegne i nadmudri policiju i nađe dokaze koje će ga osloboditi krivice. Format je izmenjen tako da bi ispoštovao postulate što jeftinijeg načina snimanja za klasičan strimerski film.
Naša dva glavna lika (ako AI može da se računa kao lik, kada ne postoji) se nalaze u jednoj prostoriji. I velika je greška što Krisu Pratu nisu dopustili da se fizički razmaše. Njemu leže uloge gde se tuče, puca i generalno doprinosi svojim šarmom zlatnog retrivera (nažalost Pedro Paskal mu je preoteo sav kajmak poslednjih godina) kada mu napišu pogodnu ulogu koja leži njegovim senzibilitetima.
Ovde vidimo da nema uverljivo prisustvo da odglumi, nedopadljivu i posve problematičnu individuu. Na sva njegova konstantna mrštenja, i neuverljive razmene dijaloga sa Rebekom Ferguson, koja se trudi iz petnih žila da ne prasne u smeh od dijaloga koji su joj namenili i sa povremenim skoro pa namigivanjem ka ekranu, e znate šta gledate i ovo će biti zabavno i loše. Ne postoji neki dalji razvoj njegovog lika, a ni veštačke inteligenicije. Scenarista Marko Van Bel, je uradio taman toliko sa scenarijem da bude prijemčljivo za gledanje kao još jedan film koji će ići u pozadini dok dum skrolujete na telefonima.
Žalosno je to što je ovde postojala šansa da se sam lik Rejvena, bolje razradi, i da zaplet bude zanimljiviji nego što jeste. Dali su mu jednu slabašnu scenu poziva preko telefona sa kćerkom gde ona rida suze, i on pokušava da ispadne dopadljiv, ali to naprosto nije dovoljno.
Madoks je mogla kroz interakciju sa njim da nešto i nauči i da bude program koji razume procese i ljudske emocije. Ali nije njih to zanimalo i žao mi je što glumica poput Fergusonove, koja je već dokazala da ume da bude jako prisustvo i da ima pozamašan broj odličnih uloga, ovde samo odrađuje za svoj debeli ček koji će je prebroditi do sledećeg boljeg projekta.
I sam način na koji Rejven, dolazi do rešenja i baš slab obrt na samom kraju kada se razotkrije krivac je banalan i nemaštovit, pogotovo kada je u igri sama tehnologija.
Film svakako ne bi ni funkcionisao da policajac nije u stolici, jer zapravo zbog njegovih pređašnjih jurisdikcija gde ima i dalje pristup raznim fajlovima iz policije, kao običan građanin lako bi izgubio suđene. Da su sledili primere Sudije dreda, Demolition Man i Suvišnog izveštaja, i doneli cinični i zabavni kempi pogled na potencijalnu distopijsku budućnost, i razradili bolju karakterizaciju za malo likova koji prodefiluju kroz film. Imali bi mnogo zanimljiviji naslov za januar za gledanje u bioskopima.
Što se same režije Timura Bekmambetova tiče, on se zadovoljava raznim interfejsima i ikonicama koje će iskakati na platnu pred licima Krisa Preta i Rebeke Ferguson. Posle nekog vremena one postaju zamarajuće, i imaćete više utisak da gledate kakav face app video ili nečiji ekran, dok glavni lik pokušava da nađe svaki trag i iskomunicira sa raznim likovima koji uvode ono malo akcionih scena.
Bekmambetov je već pokazao u svojim naslovima poput Noćne i Dnevne straže i Wanted, da ima specifičan stil režije u kojem akcija dolazi do izražaja sa jakom stilizacijom i adrenalinom. Nažalost Milost nema spektakularne scene niti energiju kao ti naslovi. Ali samo u retkim momentima povremeno korišćenje tehnologije zasija i taman ćete pomisliti da ćete ipak dobiti nešto što liči na “pametan” zaplet, i onda se opet razočarate.
Frapantno mi je što se reklamira potencijalna distopijska budućnost, i što se veliča korišćenje AI, i to na najgori mogući zamislivi način, konstantnu prismotru svakog pojedinca. Zamislite da AI, jednim klikom izvadi vaše informacije sa telefona, društvenih mreža, da koristi kamere na vratima, ili dronove i razne druge uređaje i da time gubite svaki vid privatnosti. Takva vizija naše potencijalne budućnosti je jeziva, i zaista moram da osudim autore filma što su zapravo za takav vid realnosti i korišćenja tehnologije i što na kraju nisu doneli bilo kakav stav protiv toga. Filmu ne pomaže ni to što se agresivno reklamiraju Amazonovi proizvodi, ali to nekako ide već sa njihovim filmovima.
I muzika koju je komponovao Ramin Đavadi je generična i retko kada se i čuje od raznih efekata i zvukova koji dolaze od mnoštva otvaranih fajlova i razgovora sa telefona. Što je zapravo velika šteta, jer se već odavno dokazao sa muzikom za Game of Thrones i Westworld.
Milost je samo još jedan januarski film koji izađe u bioskope jer studiji retko kada odluče da puste dobar film u tom periodu. I slede logiku ako se primi, primi. Ne volim da koristim termin, pusti mozak na ispašu, ali ovo je zapravo takva vrsta filma. Gde nećete morati da se previše unesete, ali možda nađete gušt u tome da uživate u bizarno lošim odlukama u narativu i karakterizaciji.
