Park Čan-vuk ima zaista prelepu i šarenoliku filmografiju, koja je svakim novim naslovom donela inovacije, što na polju režije, glume i priče. Videlo se od njegovih skromnih početaka, da se radi o režiseru koji nikada neće prestati da se razvija i da svaki film tretira sa željom da sebe nadmaši naspram prethodnog puta.
Bez Izbora (No Other Choice) deli sličan DNK sa filmom svojeg kolege, Bonga Džuna Hoa, Oskarom nagrađenim Parazitom. Oba filmska dela se bave modernom boljkom čovečanstva, kapitalizmom. I kako nas ta konstantna trka pacova, za većom zaradom i boljim životom, da svakim naporom da opstanemo u takvoj klimi, mi zapravo gubimo sve više ljudskosti i postajemo robovi tog nepravednog sistema. I ako je potrebno, da bi samo preživeli, gazićemo preko leševa.
Uzmite za primer naše roditelje, oni su radili u doba kada je postojala mogućnost da svako ko želi da radi, i trudi se, nađe svoj poslovni poziv koji im omogućava da izgrade sopstveni život po njihovom nahođenju. I generalno su voleli zvanja kojima su se bavili i dičili se time. To je bio deo njihovih identiteta. Sama spoznaja da si vrednim radom i trudom privređivao, i omogućio sebi ili svojoj porodici da živite lagodan život je bila velika pobeda za radnike iz srednje klase.
Sada živimo u daleko opasnijim i nesigurnijim vremenima, nego naši roditelji. Uvođenjem veštačke inteligencije, koja preti da ugasi većinu poslova, znači da će tržište rada napraviti veliki vakum u kojem će mnogi morati da se snalaze kako znaju i umeju. Nije baš svetla budućnost, ali trka pacova se nastavlja.
Park Čan-vukov film, koristi sam naslov filma poput parole koja se često izgovara tokom čitavog filma: Bez izbora. Naš antiheroj, Ju Man-su (Li Bjung hun) koji posle 25. godina rada u kompaniji koja proizvodi papir, dobija otkaz jer je kompaniju otkupila američka kompanija, koja otpušta većinu radnika zbog prelaska na automatizovan način rada. Sam naslov izusti američki gazda kada Ju Man–su, pokušava da mu stavi do znjanja da je ljudima stalo do njihovog posla i da se vrednuju kao zanatlije, ali na taj dirljivi govor dobija i kratak i surovo jasan odgovor: Bez Izbora. Bez Izbora će postati mantra koju će Ju Man-su, često izgovarati sebi dok bude činio neke nezamislive stvari.
Izbor uvek, postoji, ali neki ljudi ne žele da prihvate činjenicu da sa dolaskom novih tehnologija ne mogu više da rade ono u čemu su bili najbolji. Ili da budu spremni na žrtvu da odustanu od mnogih luksuznih dobara na koje su navikli sa bogatim životnim stilom. Ju Man-Su je dopadljiv antiheroj, ono po čemu se odmah izdvaja, što njegove pobude dolaze iz dobrog mesta. Za svoje vredne godine rada i truda, uspeo je da uredi i otkupi porodičnu kuću. Uz svoju ženu, Mi-ri (Son Je-Jin) ima i dvoje dece, sina Si-jedan i kćerku Si-dva, i dva zlatna retrivera sa imenima Si-dva i Ri-dva. Od uvodne scene u kojoj Park Čan-vuk predstavlja čitavu porodičnu idilu, kroz jarke boje koje daju naznake da su srećni i zadovoljni. Iako to može delovati kao humorističan prikaz savršene Hallmark porodice, ima nešto u stilu kadriranja i kretanja kamere koja završava na njihovom zajedničkom zagrljaju od minut i po koja će vas zapravo ganuti.
Nažalost, otkaz i teško pronalaženje i zadržavanje na novim poslovima dovodi Ju Man-sua u stanje očaja i velikog nezadovoljstva koji će početi da se prenosi na čitavu porodicu. Iako ima njihovu podršku, on i dalje ne može da se pomiri sa činjenicom da napusti industriju u kojoj je radio. Na tim budućim razgovorima upoznaje surovog menadžera potencijalne papirne kompanije, Čoija Seona-čula (Park Hi-sun) koji se nad njim ponaša niže nego ljudski.
U njemu to budi golemu zavist i mržnju, i dok gleda život svoje konkurencije kroz telefon i nezaobilazni Instagram. Dolazi na dijaboličnu ideju, moraće da se reši konkurencije. Organizuje lažni oglas i počinje svoj lov, da bi sebi osigurao “siguran” posao.
Svako od nas je nekada bio u cipelama Ju Man-sua, ostali smo bez posla, rata kredita je stigla na naplatu, a vi nemate ni cvonjka u džepu. Ili ne daj Bože, da kažete detetu da ne može da dobije najosnovniju stvar za školu, a kamoli slatkiš. Park kao režiser od popriličnog jadnog glavnog lika, izvlači veliku dopadljivost i saosećanje, a to je takođe i neverovatnom zaslugom i glumom Lija Bjung-hua. Manirzimi koje donosi njegovom karakteru, od njegovog osećaja kako je on zapravo najveća žrtva u čitavoj priči, i kako zavrednjuje baš taj posao naspram gomile sličnih ljudi poput njega. I dosta pripomaže i to što je šeprtlja i pomalo glupav, iako se diči svojim ingenioznim planom. Obojica nam jasno stavljaju do znanja kakvo je njegovo stanje svesti, i kako zapravo rad u kapitalizmu, stvorio jedan golemi osećaj egoističnosti kod pojedinaca. I tu se vraćamo na naslov, koji on stalno izgovara: Bez Izbora. A izbor uvek postoji.
I velika stvar jeste ta što je tonalitet u filmu bogat, od crnohumorne komedije, pa do napetih i intenzivnih triler momenata koji su na pragu ljudskog horora, i sve to pomešano sa sentimentalnom dramom sa kojom svaki gledalac sa bilo kojeg govornog područja može da se poveže. Iako na papiru to sve ne bi trebalo zapravo da radi i funkcioniše, ovaj film je poput švajcarskog sata. Jednostavno nema promašaja niti u jednom izboru koji je načinjen i može samo da postavi primer kako bi zapravo moderni trileri, a bogami i komedije trebale da se prave.
Bogata fotografija kameramena, Kima Vua-hjunga radi neke od najneverovatnijih dinamičnih kadrova, koje će i Dejvid Finčer jednog dana ukrasti kao inspiraciju. Ako ste mislili da razgovor između dve osobe, gde će se desiti neke od najintezivnijih stvari u čitavoj priči. Ne mogu da se snime na novi i dinamičan način, grdno ste se prevarili. Ta scena je da ostanete bez daha, i kada dođe zli čin, samo možete da se osećate loše, i bespomoćno. Zanimljiva je i činjenica koliko tehnologija koja je dominantna unutar filma ima uticaja da neki od kadrova zaista deluju kao prvi put da su viđeni u filmu. Primera radi, razgovor supružnika koji leže i pričaju, i oko njih kamera, leluja bez skoro ikakvih rezova i menja uglove sa lakoćom. Što tako kamernu postavku čini još impresivnije, i da u nju bude uneta živahnost i dinamika koja se retko viđa na filmu.
Park Čan-vuk često kroz svoje filmove koristi jake simbolične slike, i kroz neobična montažerska rešenja. Poput stapanje slike u sliku, koja daje gledaocima utiske o psihološkim stanjima likova i njihovim budućim sudbinama i kada uz sve to pridodate zaista neverovatan rad sa bojama koje nagoveštavaju da inicijalna dobrota i iskrenost gasi i truli u tmurnim bojama. I kada se na sve to pridoda brutalan kraj, koji će vas udariti toliko jako da se nećete osećati najbolje posle gledanja, ostaje pitanje hoćemo li se kao ljudski rod osvestiti na vreme i stati na kraj besmislenom i uspostavljenom sistemu koji ne gleda ljudskost, već samo profit, čak i po cenu ljudskih života.
Jako je bilo teško pisati o filmu, gde zaista želite da uđete naslepo i da se iznenadite. I siguran sam da ima još sijaset detalja koji su mi promakli ili jednostavno nisam uspeo da uhvatim na prvo gledanje. U jednu stvar sam siguran, gledaću ga ponovo i u budućnosti. A ja se nadam da nam autor poput Parka Čan-vuka, nikada neće prestati da pravi filmove i da nastavi da izenađuje, jer Bez Izbora je definitivno budući klasik koji će ljudi citirati i izučavati.
Film je imao premijeru na Beograd Film Festivalu, na kojem ga i dalje možete pogledati:
04.02. Dom kulture Studentski grad 20:30h
05.02. Dvorana kulturnog centra Beograda 21.00h
A naći će se i u regularnoj bioskopskoj distribuciji od strane MCF – MegaCom Filma.
