Kada sam prvobitno hteo da probam The Midnight Walkers, nisam mogao da nađem lokaciju na Gamescomu. Haos, gužva, ogromne hale, sastanak jedan za drugim, bio sam toliko deprimiran što nisam ja mogao da probam igru da je taj smor prešao u bes u jednom trenutku. Sva sreća pa je jedan od kolega koji je bio sa mnom, uspeo da se probije do Hale 10 i nađe lokaciju demoa i zaigrao je ovaj, makar po mom mišljenju, obećavajući naslov. Pa hajde da vidimo šta on misli o njemu.

Kada sam, za razliku od Milana, seo da igram The Midnight Walkers odmah mi je bilo jasno da ovo nije ona vrsta igre gde se zavalite u stolicu i opustite uz par laganih partija. Ne, ovo je onaj tip igre koji vas drži na ivici sedišta i tera da preispitujete svaku odluku koju donesete. U suštini, ideja je jednostavna: nađi resurse, preživi zombije, pobegni iz zgrade. Ali ono što zvuči kao običan survival šablon ovde je pretvoreno u neprekidnu napetost u kojoj svaki ugao krije pitanje, da li ću ovde da završim rundu ili ću nekako izvući živu glavu.
Liberty Grand, glavna lokacija, deluje kao neko ogromno zdanje koje je progutalo sve, tržne centre, kazino, bolnicu, i zaledilo ih u jezivom stanju posle apokalipse. Nema tu mnogo vremena za razgledanje. Zidovi su puni senki, gas se širi kat po kat, a zombiji vrebaju kao da znaju tačno kad ćeš da se opustiš. Najgore je što nikad nemaš luksuz da stojiš i razmišljaš. Ako si stao, ili će te progutati gas, ili će neki Runner da ti se zalepi za leđa i podseti te koliko si napravio glupu odluku.
Najviše me iznenadilo koliko su zombiji ovde zaista faktor. Nisu samo spori, kilavi protivnici za farmanje XP-a, već prava smetnja koja menja tempo. Jednog momenta ti šutiraš vrata da nađeš municiju, sledećeg ti se pojavi Spitter koji ti uništi celu taktiku i tera te da trčiš ka liftu kao da bežiš od neplaćenog računa. A lift je posebna priča, to nije samo spasonosna kutija metala, nego ujedno i arena u kojoj se sve pretvara u mini-bosfajt, jer pola ljudi uvek misli da zaslužuje izlaz baš više od tebe.
Oružja su brutalno zabavna. Katana i čekić su čista satisfakcija kad kreneš da sečeš horde, dok luk i revolver stvaraju onu filmsku estetiku „sam protiv svih“. Sve je prljavo, bučno, haotično, i uvek imaš osećaj da improvizuješ. I to je zapravo ono što me je kupilo, nikad ne igraš dve iste partije. U jednoj rundi ti si ninja sa katnom u mraku, u drugoj si očajnik sa zadnjim metkom u pištolju, nadajući se da ćeš stići do lifta pre nego što gas zaključa sprat.
Tempo igre je takav da ne možeš da odahneš. Partija traje taman toliko da te iscijedi, ali nikad ne predugo da ti dosadi. Sve vreme si u tom „fight or flight“ modu, i zapravo nikad nema pravog „flight“, jer gde god da pobegneš, nešto te čeka. Najbolji trenutci su kad se sa dva random lika nađeš u liftu, svi bez reči pucate u zombije koji uleću, a u glavi ti ide samo jedno pitanje: ko će prvi da izvuče okidač i okrene pušku na čoveka pored sebe.
The Midnight Walkers je onaj tip igre gde se priča ne završava kad se ugasi ekran, već gde još neko vreme sediš i razmišljaš o onom potezu koji je mogao da te spasi ili o budali koja te je izdala u zadnjem trenutku. To nije casual zabava, ovo je iskustvo koje ti pumpa adrenalin i tera te da želiš „još samo jednu rundu“, iako znaš da ćeš se posle nervirati što si opet izgubio sve što si pokupio. I baš zbog toga ima tu neku draž – jer osećaš svaki uspeh, svaki neuspeh i svaki bekstvo kao malu ličnu priču koju ćeš kasnije prepričavati.