Iako je Onimusha 2: Samurai’s Destiny izašao daleke 2002. godine, i dalje ima ono nešto, neki šmek, energiju i atmosferu koju ne viđamo često ni u današnjim igrama. U vreme kada su se igre trudile da budu ozbiljne, ali često padaju na tom zadatku, Capcom je uspeo da spoji akciju, horor elemente, priču o osveti i RPG mehanike u paket koji je tada bio ispred svog vremena. A sada, 21 godinu kasnije, napokon možemo uživati u ovom klasiku na modernim konzolama, kako to dolikuje u 2025. godini.

U igri preuzimate ulogu Jubei Yagyu, samuraja koji kreće na put osvete nakon što demonski gospodari, predvođeni ozloglašenim Odom Nobunagom, unište njegovo selo. Već u prvim minutima igre jasno vam je da je ovo poprilično intenzivna priča, svet u kome se dešava Onimusha 2 je jako surov, neprijatelji su na svakom koraku, a svaka odluka može da vas približi ili udalji od pravde koju juri Jubei. On nije klasični heroj bez duše, on ima motive, prošlost, dileme i unutrašnje borbe, a to se vidi kroz interakcije sa svetom i likovima koje srećete. Što bi rekli, poprilično kompleksan lik ako dozvolite sebi da uđete dovoljno duboko u celu priču. Zanimljiva stvar je kako se priča “priča” u ovoj igri. Tokom avanture susrećete različite NPC-jeve, i u zavisnosti od toga kako se ponašate prema njima, da li im poklanjate predmete, koliko se interesujete za njihove priče, menja se i njihova reakcija, što utiče na tok priče i otvara (ili zatvara) određene delove sadržaja. Ovo nije open-world RPG, ali ima dovoljno složenosti i grananja da vas natera da odigrate igru više puta i testirate različite pristupe.
Borba je, naravno, ono što najviše nosi igru. Onimusha 2 koristi sistem borbe koji je tada bio jedinstven, a i danas se izdvaja po osećaju težine i preciznosti. Ne možete samo da mašete mačem nasumično, pariranje, izbegavanje i precizni “Issen” napadi, koji zahtevaju savršeno tajmiranje, čine razliku između preživljavanja i učitavanja poslednje save lokacije. Osećaj kada perfektno izvedete Issen i vidite kako Jubei jednim udarcem uništi protivnika je fantastičan, jako rewarding osećaj ako bih tako mogao da kažem. Dodajte tome mogućnost da sakupljate duše, koje služe kao resurs za unapređivanje oružja i magije, i dobijate sistem koji je jednostavan za naučiti, ali nudi dubinu onima koji žele da ga masteruju.
Sa ovim remasterom, igra ima unapređene kontrolske šeme. Za razliku od “tank” kontrola koje su krasile (khm) original, ovde se možete slobodno kretati sa levim stickom na kontroleru. Mada ukoliko baš neko želi da igra na autentični način, uvek može u opcijama da izabere “tank” kontrole. Po mom mišljenju, moderne kontrole su the way to go sa ovom igrom, jer je tako pristupačnija svim novim igračima, a verujem da će i stari fanovi “progledati” koristeći ih.
Imasho, mali rudarski grad koji služi kao vaš hub između misija, nudi zanimljivu pauzu između borbi. On je totalno odvojen od bilo kojih borbi, tako da je prava oaza i odmaranje između misija. Tamo možete da kupujete opremu, razgovarate sa likovima i možete osetiti tempo sveta koji funkcioniše i mimo vas. Taj balans između akcije i mirnijih momenata igra savršeno balansira, nikada vas ne zamarajući previše ni jednim ni drugim. Svet igre deluje živ, čak i kad nije prepun NPC-jeva, kroz beleške, poruke i vizuelne detalje, sve ima svoju priču.
Grafika je, naravno, modernizovana u remasteru, igra ima veću rezoluciju i podršku za widescreen prikaz scene, i nešto glađe kontrole čine igru prijemčivijom za današnje standarde, ali osnovna vizuelna estetika je ostala netaknuta. Mada deluje kao da igra nije namenjenea za Widescreen rezoluciju jer nekada na ekranu se ne prikazuje ono šta bi vi želeli, bolje rečeno, kao da se kamera zbuni u nekim trenucima. Ukoliko i vi naiđete na ovaj problem, u opcijama možete vratiti 4:3 odnos strana ekrana i igrati sa malo užim, ali autentičnim prikazom koji 100% funkcioniše. U igri je i dalje tu taj prepoznatljiv Capcomov stil, kombinacija mraka, misterioznih zamkova, svetlucavih šinto svetilišta i krvavih podzemnih grobnica. Posebno je upečatljiv dizajn neprijatelja, groteskni demoni, mutirani vojnici i zmajevi koji izgledaju kao da su direktno izronili iz vaših noćnih mora.
Pored toga, zvuk savršeno paše svemu šta se dešava na sceni, muzika je i dalje zadovoljavajuća, mada glasovna gluma malo ispada iz fazona za današnje standarde, naravno ovde mislim na englesku lokalizaciju. Ali sa druge strane, ima taj trapavi šarm i autentičnost, pogotovo ako se odlučite da igrate u originalu sa japanskim glasovima. Zvuci oružja, udaraca i apsorpcije duša su i dalje stvar koja će vas vratiti kroz vreme i dane kada ste verovatno kao klinci uživali u ovoj igri na vašoj konzoli.
Još jedna pohvala vezano za ovaj naslov je to da igra ima ozbiljan replay value. Postoji više krajeva, razne skrivene misije, tajni predmeti i oružja, i izazovniji režimi kao što je “Oni mode”, gde sve postaje još teže i zahtevnije. Ako volite izazov i ne smeta vam da ponavljate sekvence da biste ih savladali do savršenstva, Onimusha 2 vam itekako ima šta da ponudi.
U eri kada svi žele da izbace neku “novu, originalnu” open-world igru sa beskonačnim mapama i to-do listama, Onimusha 2: Samurai’s Destiny deluje osvežavajuće, iako je toliko matora igra, jer je ona fokusirana, atmosferična i poprilično drugačija u odnosu na šta smo navikli da igramo danas. Igra zna šta želi da bude i ne pokušava da bude sve za svakoga. Ali ono što radi, radi izuzetno dobro. Ako ste ljubitelj akcije sa horor elementima u sebi, ako volite japanski feudalni settings koji je ovih dana ekstra popularan i ako ste nekada uživali u Resident Evil ili Devil May Cry igrama – ovo je nešto što ne smete da propustite.
Zahvaljujemo se CD Media Greece na ustupljenoj igri za potrebe recenzije
Onimusha 2: Samurai's Destiny (PlayStation 5)
Remaster nije revolucionaran, ali je dovoljno kvalitetan da vam pruži prijatno i sjajno iskustvo, kako novim tako i starim igračima. I dok čekamo da Capcom izbaci novi naslov u franšizi koji je već najavljen, Oimusha Way of the Sword, Onimusha 2 i dalje stoji kao podsetnik da akcione igre mogu biti i stilizovane i duboke, uz dozu srčanosti koja se danas retko sreće.