Neukrotivi (Indomptables) je interesantan film koji na prvu loptu deluje kao da će nam ispripovedati priču koju smo viđali stotinama puta na velikom platnu. Inspektor Bilong (Thomas Ngijol) živi i radi u glavnom gradu Jaundeu u Kamerunu. Posvećen je svojem poslu, skoro sa slepim verovanjem da sve što je u njegovoj moći mora biti učinjeno da bi se zločin sprečio i zakon ispoštovao.
Tokom jedne večeri dešava se grozomorno ubistvo, i žrtva nije obična osoba, već policajac. Ubijen je izbliza, pucnjem direktno u grudi u blizini srca. Bilong preuzima slučaj, i tu zapravo imamo uvid kako policija iz Kameruna rešava zločine. Ako ste mislili da ćete videti uglađene detektive, sa neverovatnom opremom za uzimanje uzoraka i sakupljanje dokaza i golemim vatrenim oružijem koje će opaljivati u svakoj drugoj sceni…
Pa, spremite se da se u potpunosti iznenadite, jer u Kamerunu, život, smrt i kriminal su prikazani na jedan sinema verite način (zanimljiva činjenica da je film inspirisao dokumentarni film) gde vlada nemaština, brutalnost i gde ne postoji ni trunka šminkerske glazure koja bi učinila da ovo bude jedno uglađeno gledalačko iskustvo.
Pored tih nedaća koje more našeg junaka, postoje i oni koji su ličnije prirode i tiču se njegove porodice. Sa kojom isto ne može da dođe do uzajamnog jezika koji bi stvorio mirnije odnose u njihovom domu. Najstariju kćer je proterao iz kuće jer se nije slagala sa njegovim rigidnim patrijarhalnim pravilima, a na meti mu je trenutno i najstariji sin. Čini se da ono što primenjuje na svojem radu, koristi i kod kuće. Uterivanjem konstantnog straha, i gnevnih beseda, tako da se gubi linija između porodice i posla, i šta će više ispaštati na kraju dana?
Iako je narativ formulaičan triler sa rešavanjem zločina i hvatanjem kriminalaca, ključ uspeha filma da osveži takvu vrstu priče jeste u performansu glavnog glumca i režisera, Thomasu Ngijoli. Njegov prikaz Bilonga je na momente prožet, apsolutnom uverenjem da je uvek u pravu i da se zakon mora ispoštovati, makar morao da naudi počinicioma, a verujte mi takvih scena ima dosta i prikaz je poprilično sirov.
Tokom čitavog filma iskaljuje svoj bes naspram svih i nikoga ne štedi. Ali sada se sigurno pitate, zašto bi pratili jednog takvog čoveka koji je skoro pa neuračunljiv i iskaljuje svoje frustracije nad kim stigne? Ngijoli ovom liku daje dosta humanosti, to su sitni pokazatelji nežnosti, i iskrena briga za svoju porodicu. Da je u pitanju nešto poput razgovora sa najmlađim sinom gde planiraju da odu zajedno na sladoled, ili briga spram kolega sa posla, kojima isto pokazuje dovoljno empatije i volje da im progleda kroz prste.
To ga izdvaja od raznih Loših Poručnika, ili totalnih lujki poput Trevisa Bikla i Artura Fleka. Ta slika silazne putanje policajca i porodičnog čoveka, gde mu sve postaje teže od silnih pritisaka sa svih strana, da nema tih tragova nežnih i humanih radnji, nama kao gledaocima bi bilo mučno da ispratimo njegovu avanturu.
Na mudar način se film dotačinje teme zapravo kakav je to mentalni sklop ljudi koji se odluče da budu policajci? Da li njih navodi moć kojom ta značka odiše, ili osećaj za pravdu? Iako ovde ne dobijamo defitnivne odgovore, možemo između redova da sami dođemo do zaključaka.
Humor dosta izvlači stvari. Po sreću svih nas, ima ga u izobilju, da li je to sam izlazak na teren i pokušaj izvlačenja istine od jednog tastera, koji Bilongu govori “istinu“, a onda ga ovaj počasti sa replikom poput ove: “Verujem u 50% tvoje priče, a u preostalih 50% ne verujem!”
I samo imenovanje mnoštva kriminalaca koji će prodefilovati tokom filma, donosi obilat vrcav humor, i kada vidite ta imena Putin, Vin Dizel i Đango, izmamiće vam osmeh. Dosta fizičkog humora proizilazi iz prikaza kako rešavaju sam slučaj, i ne bih da otkrivam, ali neke od scena su zaista urnebesne.
Učestali prikaz svakodnevnog života u Jaundeu pripomažu da nas istovremeno informišu o realnom stanju u tom gradu, gde dobijamo baš živopisan prikaz korupcije, neasfaltiranih puteva, zdravstva koje je nadomak totalnog kolapsa. Mi kao publika možemo sve to da gurnemo pod tepih jer humor je tu da ublaži, ali ipak osećanje da takve nedaće i dalje postoje, i da su prisutne i u našoj zemlji, ostavljaju kiseli ukus.
I moram pohvaliti fotografiju u filmu, noćne scene izgledaju fantastično! Prikaz neba i zvezda, i konstantno smenjivanje panorame gde vidimo planine i noćni život grada. I ovo je prvi film na festivalu, gde se u totalnom mraku vide okoliš i glumci, kristalno i jasno. To je kolaborativni rad dvoje snimatelja Patrika Blosijera (učestali saradnik počivše Agnes Varde) i Marion Pejrolas koji su nas uspešno transportovali u grad i na njegove ulice i favele, i maltene možemo da osetimo da smo tamo.
Dodatni šmek pridodaje i muzika koju su komponovali Dany Synthé i Isko, koja se sastoji od kraćih numera koje mešaju sve moguće žanrove od elektornike, i klasičnih instrumenata i raznih udaraljki koje daju dovoljnu dozu adrenalina kada stvari postanu prepune tenzije, a ponovo i dovoljno meditativne kada se dešavaju mirnije scene.
Film trenutno možete pogledati na Festivalu Autorskog Filma.
